Čija je riječ taj strašni „vers”?!

Naj­kraće rečeno − hrvat­ska! Ona se danas sma­tra zas­ta­rje­li­com, no s obzi­rom na to da se u knji­žev­nosti neri­jetko upo­treb­lja­vala, ona je nepri­je­porna činje­nica hrvat­skoga jezika. Povrh toga i danas se upo­treb­ljava u nekim govo­rima, ponaj­prije primorskima.

Pre­uzeta je iz latin­skoga jezika, prema riječi ver­sus (stih), tako što je odba­čen latin­ski sufiks -us. To je pra­vilno pre­uzi­ma­nje: tako smo pre­uzeli pri­mje­rice advent od adven­tus ili kurs od cur­sus. Valja spo­me­nuti da se uz oblik vers jav­lja i ina­čica veras.

Iako sama riječ vers danas nije uobi­ča­jena u upo­rabi, upo­treb­lja­vaju se izve­de­nice od nje: ver­si­fi­ci­rati, ver­si­fi­ka­cija, ver­si­fi­ka­tor, ver­si­fi­ka­to­rica...

Da ne bi bilo zabune, riječ stih, koju danas upo­treb­lja­vamo, nije puno „hrvat­skija”; ona potječe od grč­koga stík­hos. Riječ stih zapravo je manje plodna: od nje smo stvo­rili oblike sti­hok­le­pac i sti­ho­vati.

No zašto je u pita­nju bila baš ta riječ? Zato što su je uče­nici tije­kom ško­lo­va­nja morali čuti.

Godine 1521. svje­tlo je dana ugle­dala Judita − „(...) his­to­rija svete udo­vice Judit u ver­sih har­vacki slo­žena (...)”. „Versi har­vacki” sin­tagma je koja se nebro­jeno puta ponovi na sato­vima hrvat­skoga jezika. Riječ je o prvome veli­kom djelu na hrvat­skome jeziku. Djelo je dovr­šeno 1501., a Maru­lić ga je namjerno napi­sao na narod­nome jeziku: „Tuj his­to­riju čtući, ulize mi u pamet da ju stumači(m) naši(m) jaziko(m), neka ju budu razu­miti i oni ki nisu naučni knjige latin­ske aliti djačke.” A nije nevažno ni to što naš jezik naziva baš hrvatskim.

Više od dvije tisuće dvos­truko rimo­va­nih dva­na­es­te­raca s cezu­rom nakon šes­toga sloga i pri­je­no­som rime s kraja stiha na kraj slje­de­ćega polus­tiha − s teh­ničke je strane to neza­mis­liv napor.

Ako sve nave­deno nije dovoljno da se zapamti nas­lov i ta čudna riječ iz njega, imamo još argu­me­nata u pri­log tvrd­nji da ta riječ matu­ran­tima ne bi tre­bala biti nepoznata.

Stih se na engle­skome jeziku kaže vers (to jest verse). Tako­zvani blank vers uvi­jek se spo­mene pri obra­đi­va­nju Sha­kes­pe­aro­vih djela. Na nje­mač­kom se kaže − ne biste vje­ro­vali − vers (Vers). Na fran­cu­skom − vers! Tali­jan­skom − vers (verso)! Špa­njol­skom − vers (verso)!

Neime­no­vani mla­dić koji nas je potak­nuo na pisa­nje ovoga članka kaže da ne bi znao što riječ vers znači da je nije čuo u Gibon­ni­je­voj pje­smi. Pa nije li neo­bično da je bez pro­blema razu­mije u pje­smi pjes­nika 21. sto­ljeća, a ne razu­mije je u Uje­vića, pjes­nika 20. stoljeća?

Unu­tar dva­na­est godina ško­lo­va­nja svaki se uče­nik nužno susretne s tom rije­čju. To znači da se ne bismo tre­bali čuditi nad njom. Pa čak i ako je naučite iz Gibon­ni­jeve pje­sme, kao taj mla­dić, to ne treba sma­trati lošim. Škola nema eks­klu­zivno pravo na po(d)učavanje! Iz svega se može, smije i treba nešto naučiti. I to nije nikakvo zlo.

No naj­važ­nije je naučiti da valja učiti.

Scroll To Top