Bujica riječi Mrežno mjesto o hrvatskome standardnom jeziku.
Najkraće rečeno − hrvatska! Ona se danas smatra zastarjelicom, no s obzirom na to da se u književnosti nerijetko upotrebljavala, ona je neprijeporna činjenica hrvatskoga jezika. Povrh toga i danas se upotrebljava u nekim govorima, ponajprije primorskima.
Preuzeta je iz latinskoga jezika, prema riječi versus (stih), tako što je odbačen latinski sufiks -us. To je pravilno preuzimanje: tako smo preuzeli primjerice advent od adventus ili kurs od cursus. Valja spomenuti da se uz oblik vers javlja i inačica veras.
Iako sama riječ vers danas nije uobičajena u uporabi, upotrebljavaju se izvedenice od nje: versificirati, versifikacija, versifikator, versifikatorica...
Da ne bi bilo zabune, riječ stih, koju danas upotrebljavamo, nije puno „hrvatskija”; ona potječe od grčkoga stíkhos. Riječ stih zapravo je manje plodna: od nje smo stvorili oblike stihoklepac i stihovati.
No zašto je u pitanju bila baš ta riječ? Zato što su je učenici tijekom školovanja morali čuti.
Godine 1521. svjetlo je dana ugledala Judita − „(...) historija svete udovice Judit u versih harvacki složena (...)”. „Versi harvacki” sintagma je koja se nebrojeno puta ponovi na satovima hrvatskoga jezika. Riječ je o prvome velikom djelu na hrvatskome jeziku. Djelo je dovršeno 1501., a Marulić ga je namjerno napisao na narodnome jeziku: „Tuj historiju čtući, ulize mi u pamet da ju stumači(m) naši(m) jaziko(m), neka ju budu razumiti i oni ki nisu naučni knjige latinske aliti djačke.” A nije nevažno ni to što naš jezik naziva baš hrvatskim.
Više od dvije tisuće dvostruko rimovanih dvanaesteraca s cezurom nakon šestoga sloga i prijenosom rime s kraja stiha na kraj sljedećega polustiha − s tehničke je strane to nezamisliv napor.
Ako sve navedeno nije dovoljno da se zapamti naslov i ta čudna riječ iz njega, imamo još argumenata u prilog tvrdnji da ta riječ maturantima ne bi trebala biti nepoznata.
Stih se na engleskome jeziku kaže vers (to jest verse). Takozvani blank vers uvijek se spomene pri obrađivanju Shakespearovih djela. Na njemačkom se kaže − ne biste vjerovali − vers (Vers). Na francuskom − vers! Talijanskom − vers (verso)! Španjolskom − vers (verso)!
Neimenovani mladić koji nas je potaknuo na pisanje ovoga članka kaže da ne bi znao što riječ vers znači da je nije čuo u Gibonnijevoj pjesmi. Pa nije li neobično da je bez problema razumije u pjesmi pjesnika 21. stoljeća, a ne razumije je u Ujevića, pjesnika 20. stoljeća?
Unutar dvanaest godina školovanja svaki se učenik nužno susretne s tom riječju. To znači da se ne bismo trebali čuditi nad njom. Pa čak i ako je naučite iz Gibonnijeve pjesme, kao taj mladić, to ne treba smatrati lošim. Škola nema ekskluzivno pravo na po(d)učavanje! Iz svega se može, smije i treba nešto naučiti. I to nije nikakvo zlo.
No najvažnije je naučiti da valja učiti.
