Dvjesta ili dvjesto − trista ili tristo

Kada vidi riječ dvjesta, velika većina govor­nika pomisli da je riječ − o pogrešci. Sama ta činje­nica zorno poka­zuje da je ta riječ danas zas­ta­rjela i da govor­nici više uopće ne znaju da ona pos­toji. S obli­kom trista još je i gore jer se s njim govor­nici ne susreću ni na nov­ča­nici. A kako to da uopće imamo dvije riječi za ta dva broja?

U sta­ros­la­ven­skom je jeziku riječ sto (sъto) zapravo bila bro­jevna ime­nica (riječ koja ozna­čuje bro­jevnu vri­jed­nost, ali se ponaša kao ime­nica, ne kao broj, slično kao što je to danas riječ sto­tina). Ona se doda­vala bro­je­vima od dva do devet, pri čemu su izrazi s bro­jem dva, odnosno s bro­je­vima tri i četiri zah­ti­je­vali dru­ga­čije oblike ove ime­nice od osta­lih bro­jeva. To je u sta­ros­la­ven­skom izgle­dalo ovako: sъto (100), dъvê sъtê (200), tri sъta (300), četyre sъta (400), pętь sъtь (500), šestь sъtь (600), sedmь sъtь (700), osmь sъtь (800) i devętь sъtь (900). Pri­tom je oblik sъtê dvo­jina, sъta je nomi­na­tiv mno­žine, a sъtь geni­tiv množine.

S vre­me­nom su se oblici dalje mije­njali, spo­jili su se u jednu riječ, a oblik dvjesta zapravo je pre­uzet prema trista i četi­rista. Pos­ljed­nja je pro­mjena oblika četi­rista u četi­risto. Suvre­mene gra­ma­tike više ne donose četi­rista, no na dvjesta i trista još se može naići, no naj­češće unu­tar napo­mene, rekli bismo gotovo kao kuri­ozi­tet jer se i ti oblici napuštaju.

Valjda pri­po­me­nuti i da su oblici dvjesta i trista pot­puno neplodni − od njih se ne tvore izve­de­nice: ne pos­toje oblici dvjestati, tristati, dvjestatinjak, tristatinjak, pa ni even­tu­alno dvjestagodiš­nji ili tristagodiš­nji (kao što pri­mje­rice imamo tisućugodiš­nji prema tisuću godina) − sve se izve­de­nice tvore prema obli­cima dvjesto i tristo.

Uzmemo li u obzir da smo već dopus­tili brojne pro­mjene kod sto­tica, uis­tinu ne vidimo raz­log zašto bismo pri­silno čuvali baš oblike dvjesta i trista. Zašto onda nismo oču­vali i četi­rista ili izvorni oblik dvjes­tje? Riječi se nepres­tano mije­njaju, neke brže, neke spo­rije. Većina jezič­nih savjet­nika danas upu­ćuje s oblika dvjesta na oblik dvjesto te s trista na tristo, i možemo se slo­žiti s tak­vim smjer­ni­cama. Da zaklju­čimo: 200 čitamo kao dvjesto ili dvije sto­tine, a 300 kao tristo ili tri stotine.

Doda­tak s kraja 2017.

Nitko iz Bujice riječi nikada i nig­dje nije tvr­dio ni pred­la­gao da hrvat­sku nov­ča­nicu na kojoj piše dvjesta kuna treba mije­njati ili pov­la­čiti. Da, sma­tramo da oblik dvjesta opće­nito zas­ta­ri­jeva i da je oblik dvjesto nesum­njivo češći u upo­trebi, pa mu stoga i dajemo nedvo­smis­lenu pred­nost. Među­tim, budući da se oblik dvjesta još uvi­jek spo­ra­dično upo­treb­ljava – pa i na nov­ča­nici – možemo ga sma­trati ele­men­tom stan­dard­noga jezika. Ne, nov­ča­nicu zbog toga ne treba ni mije­njati ni pov­la­čiti, što­više, upravo je ovakva mnoge koris­nike potak­nula na raz­miš­lja­nje o jeziku!

Scroll To Top