Uboo ili ubo

Muški rod gla­gol­skoga pri­djeva rad­noga gla­gola bosti pišemo isklju­čivo bo. Isto je i s gla­gol­skim pri­dje­vima izve­de­nih gla­gola: izbo, nabo, podbo, probo, ubo, a ne izboo, naboo, pod­boo, pro­boo, uboo.

Gla­gol­ski se pri­djev radni tvori nas­tav­cima -o, -la, -lo, -li, -le, -la, koji se dodaju infi­ni­tiv­noj osnovi. Oblik nam je potre­ban za tvorbu per­fekta, plu­sk­vam­per­fekta, futura dru­goga, odnosno kon­di­ci­onala prvoga i kon­di­ci­onala dru­goga. Naj­češće ga ipak upo­treb­lja­vamo u per­fektu (Ubo me koma­rac.).

Dakle, gla­gol­ski pri­djev radni izgleda ovako: sanjati − sanjao, početi − počeo, govo­riti − govorio, buć­nuti − bućnuo... Prema gla­golu bosti osnova je bo-, a nas­ta­vak koji doda­jemo ‑o, pa bismo tre­bali dobiti boo. Nije bez logike. Pa ipak, u hrvat­skome se jeziku dvos­truki samo­glas­nici na gra­nici mor­fema stežu (kon­tra­hi­raju) te se u pismu ne bilježe, što znači da pišemo isklju­čivo bo.

Opće­nito su riječi s dvos­tru­kim gra­fe­mima u hrvat­skome jeziku iznimno rijetke i uglav­nom se radi o rije­čima stra­noga podri­je­tla (anti­im­pe­ri­ja­list), ali se nađu i pri­mjeri s izvorno našim rije­čima (crnook).

Bilo kako bilo, gla­gol­ski pri­djev radni nikada nema udvos­tru­čeno zad­nje slovo, što znači da prema gla­go­lima bosti, izbosti, nabosti, pod­bosti, pro­bosti i ubosti ne valja pisati: boo, izboo, naboo, pod­boo, pro­boo i uboo, nego treba: bo, izbo, nabo, podbo, probo i ubo.

Scroll To Top