Riješiti, rješavati, rješenje

Neri­jetko se pri pisa­nju ovih riječi gri­ješi u odrazu jata jer nije uvi­jek lako raz­lu­čiti koji se oblik piše s ije, a koji s je.

Gla­gol rijéšiti pišemo s dugim odra­zom jata, to jest s ije. Takav odraz jata ovaj gla­gol zadr­žava u svim vre­me­nima (rije­šim, rije­ših, rije­šit ću, rije­šio sam…) te u gla­gol­skom pri­logu proš­lom (rije­šivši) i gla­gol­skom pri­djevu trp­nom (rije­šen).

Tako se pona­šaju i izve­deni gla­goli kada im nagla­sak ostaje na ije: odrijéšiti, raz­drijéšiti, raz­rijéšiti (raz­ri­je­šim, raz­ri­je­šivši, raz­ri­je­šen...).

No pri tvorbi ime­nice od gla­gola rije­šiti (i izve­de­nih gla­gola) dolazi do pre­mje­šta­nja nagla­ska s prvog sloga na drugi. Kada se ije nađe ispred sloga s nagla­skom (to jest u pred­na­glas­nom polo­žaju), krati se u je ili e. To znači da  gla­gol­ska ime­nica glasi rješénje. (Da nije došlo do pri­je­nosa nagla­ska sa sloga s ije na slog pos­lije njega, ije bi ostalo, pri­mje­rice kao u gla­gola zijévati i nje­gove ime­nice zijévānje.)

Slično je i s nes­vr­še­nim gla­gol­skim par­nja­kom: i kod njega je slog s odra­zom jata u pred­na­glas­nom polo­žaju i zato je kra­tak, dakle rješávati, a istu osnovu zadr­žava i u svim svo­jim obli­cima te u obli­cima izve­de­nima od njega (rje­ša­vam, rje­ša­vah, rje­ša­vat ću, rje­ša­va­jući, rje­ša­va­nje…).

Scroll To Top