»

Sumnja ili sumlja

Riječ sum­nja potječe od gla­gola mniti (su‑ + mniti) i od nje nas­taju brojne izve­de­nice, od kojih sve zadr­ža­vaju osnovu sumnj‑: sum­njati, sum­njiv, sum­nji­čiti, sum­nji­čav, osum­nji­čiti, sum­nji­vac, osum­nji­če­nik, sum­nji­ča­vost, nesum­njivo

Skup mnj koji se nalazi u osnovi riječi iznimno je rije­dak u hrvat­skom jeziku (jav­lja se pri­mje­rice u srod­nim rije­čima poput pom­nja, pom­njiv i mnje­nje, koje se uobi­ča­jilo u obliku mni­je­nje). Vje­ro­jatno se zato skup mnj u govoru neri­jetko zamje­njuje uobi­ča­je­ni­jim i izgo­vorno lak­šim sku­pom mlj.

No ta zamjena skupa mnj sku­pom mlj nije dovoljno česta da bi se ti sku­povi u nave­de­nim rije­čima i „služ­beno” zami­je­nili. To znači da se u stan­dard­nom jeziku i dalje pra­vil­nima sma­traju oblici prema osnovi sumnj‑, dok su sum­ljati, sum­ljiv, sum­lji­čiti, sum­lji­čav, osum­lji­čiti, sum­lji­vac, osum­lji­če­nik, sum­lji­ča­vost, nesum­ljivo jed­nos­tavno pogreške.

Natrag na vrh!