Gdje − kamo − kuda

Pri upo­trebi ovih mjes­nih pri­loga u hrvat­skome se stan­dard­nom jeziku podosta gri­ješi. (Tra­di­ci­onalni gra­ma­tički naziv mjesni pri­lozi mogao bi zbu­niti jer se oni ne odnose samo na mjesto, nego i na smjer i na put, to jest opće­nito na pros­tor.) Kada im se raz­lika između ovih triju mjes­nih pri­loga objasni, govor­nici je vrlo brzo shva­ćaju, no u govoru će kat­kad odstu­piti od nji­hove upo­trebe. Una­toč tomu, kada se slu­žimo stan­dard­nim jezi­kom, valjalo bi ih pra­vilno upotrebljavati.

Pri­lozi se ponaj­prije pri­daju gla­go­lima, a ni ova tri pri­loga nisu iznimke od tog pra­vila, no kod njih je važ­nije osvi­jes­titi da se pri­lažu raz­li­či­tim vrstama gla­gola. Pri­lozi kamo i kuda pri­lažu se „gla­go­lima kre­ta­nja”, dok pri­log gdje upo­treb­lja­vamo uz „gla­gole mirovanja”.

Dakle uz gla­gole kre­ta­nja dolaze pri­lozi kamo i kuda. No ovdje valja pri­pa­ziti: oni u stan­dard­nom jeziku nisu istoz­nač­nice (sinonimi).

Kamo ozna­čuje cilj kre­ta­nja, zavr­šnu točku, odre­di­šte prema kojem se netko uputio.

Kamo ideš? (Idem kući.)

Kamo putu­ješ? (Putu­jem u Senj.)

Kamo gle­daš? (Gle­dam van.)

Kuda ozna­čuje put po kojem se ili kroz koji se odvija kretanje.

Kuda ideš? (Idem preko trga.)

Kuda putu­ješ? (Putu­jem Joze­fin­skom cestom.)

Kuda gle­daš? (Gle­dam kroz prozor.)

S obzi­rom na činje­nicu da nas mnogo češće zanima konačni cilj kre­ta­nja nego sam put, u stan­dardu se osjetno češće upo­treb­ljava pri­log kamo. Una­toč tomu našlo bi se i pri­mjera u kojima se češće jav­lja pri­log kuda, pri­mje­rice s gla­go­lima šetati, gla­vi­njati, lunjati...

Gdje pri­la­žemo gla­go­lima miro­va­nja. On se odnosi na mjesto na kojem se nešto odvija, dakle na sta­tič­nost, ne na pra­vac ili smjer. To znači da nije dobro reći gdje ideš ili gdje putu­ješ, već treba reći kamo ideš ili kuda ideš, odnosno kamo putu­ješ ili kuda putu­ješ. Pri­log gdje pri­la­žemo sta­tič­nim glagolima.

Gdje živiš? (Živim u Bjelovaru.)

Gdje si sinoć bio? (Bio sam u kinu).

U govoru su zamjene ovih pri­loga dosta česte i one ne ome­taju znat­nije komu­ni­ka­ciju, pa ipak, s obzi­rom na raz­li­ko­va­nja izni­jan­si­ra­nih zna­če­nja koje hrvat­ski jezik omo­gu­ćuje, sva­kako pre­po­ru­ču­jemo da se pri upo­rabi stan­dard­nog jezika koris­tite nave­de­nim izra­žaj­nim mogućnostima.

Scroll To Top