Reko ili rek’o

Apos­trof se u hrvat­skom jeziku naziva i izos­tav­nik, a zapi­suje se na mjestu ispu­šte­noga dijela riječi ili izraza.

′Oćeš il’ nećeš?

Kak’ ne znaš?!

′Đenja!

′Jutro!

Izos­tav­nik se ne upotrebljava:

− kod krnjeg infinitiva:

Učit’ ću. > Učit ću.

Tre­bam ranije ustat’. > Tre­bam ranije ustat.

− kod krnjega gla­gol­skoga pri­loga sadašnjega:

Pola ćeš naučiti gle­da­juć’. > Pola ćeš naučiti gledajuć.

− pri saži­ma­nju dvaju samoglasnika:

Što zeko rek’o, ne porek’o! > Što zeko reko, ne poreko!

Nisam plak’o. > Nisam plako.

K’o kip ću stati. > Ko kip ću stati.

− kad se od riječi načini nje­zin kraći oblik (auto prema auto­mo­bil, net prema inter­net, mob prema mobi­tel); takve se riječi pri nas­tanku obično ne sma­traju dije­lom stan­dard­nog jezika, no s vre­me­nom to mogu postati.

Naravno, apos­trof se ne piše ni onda kada nije upo­tri­jeb­ljen nave­zak (sad i sada, ne sad’;  tad i tada, ne tad’; lije­pog i lije­poga, ne lije­pog’; tvog i tvoga, ne tvog’).

Scroll To Top