Komentari na „Hrvatski pravopis” (1. dio)

Na početku želimo istak­nuti da iznimno cije­nimo ini­ci­ja­tivu Ins­ti­tuta za hrvat­ski jezik i jezi­kos­lov­lje da se napiše pra­vo­pis i učini ga se javno dos­tup­nim. Jed­nako tako cije­nimo i javnu objavu radne ina­čice i omo­gu­ći­va­nje upu­ći­va­nja pri­jed­loga i komen­tara. Čin je to hra­bar, a vje­ro­jatno i napo­ran. Baš zbog poto­njega molimo autore da strp­ljivo pris­tupe svim pri­jed­lo­zima: pro­jekt je odviše važan da bi mu se pris­tu­pilo druk­čije. Cilj je da pra­vo­pisni pri­ruč­nik na kraju bude uis­tinu upo­treb­ljiv. Pri dos­ti­za­nju toga cilja ne valja smet­nuti s uma da više nije moguće jed­nim pote­zom pera pro­mi­je­niti pra­vila pisa­nja: danas može pisati svatko tko želi i nikakva radi­kal­nija pro­mjena pra­vo­pisa ne može se pro­vesti bez pri­vole govornika.

S obzi­rom na to da javna ras­prava traje već neko vri­jeme, vje­ru­jemo da su autori dobili niz kons­truk­tiv­nih pri­jed­loga oko „popu­lar­nih” jezič­nih pita­nja i mi vje­ro­jatno više ne možemo zna­čaj­nije dopri­ni­jeti tim temama. Stoga ćemo se poza­ba­viti dru­gim aspek­tima, pose­bice dije­lom o pisa­nju veli­kih i malih počet­nih slova, koji nam se čini nešto pro­ble­ma­tič­ni­jim. Za ostala ćemo podru­čja dati tek usputne primjedbe.

1. Navod­nici. Iako nisu prvi po redu, mi smo ih prve zami­je­tili nakon što smo nasumce otvo­rili radnu ina­čicu Hrvat­skoga pra­vo­pisa. Iako su i u proš­losti pos­to­jali pra­vo­pisi koji su pro­pi­si­vali navodne zna­kove poput ovih koji se navode u Hrvat­skome pra­vo­pisu, ipak su pos­ljed­njih deset­ljeća u upo­trebi (pose­bice pri pisa­nju rukom) češći oni koji izgle­daju ovako: „ ”. Zbog toga sma­tramo da bi bilo bolje upo­tri­je­biti te navod­nike; oni se uče u i ško­lama i upravo njih donosi većina recent­nih pra­vo­pis­nih priručnika.

Navodnici

2. Abe­ceda. Bilo bi dobro dodati pisana slova i ispra­viti oma­šku kod slova Ć na 7. stranici.

3. Neujed­na­čeni nas­lovi. U oko upa­daju i dva neujed­na­čena nas­lova na dru­goj stra­nici s pra­vi­lima („Glas č” i „Glas ć”). Tak­vih neujed­na­če­nosti u tek­stu ima još i valjalo bi ih ispraviti.

Prve su tri točke plod naše pro­fe­si­onalne pre­osjet­lji­vosti; nakon što smo na prvih neko­liko stra­nica uočili oma­ške, odlu­čili smo da nema smisla da ih sve popi­su­jemo. Naj­to­plije pre­po­ru­ču­jemo da se tekst još neko­liko puta detaljno iščita prije konačne objave.

4. Kaj­kav­ska i čakav­ska zem­ljo­pisna imena te pri­djevi izve­deni iz njih. Možda bi bilo dobro da se dio o pisa­nju kaj­kav­skih zem­ljo­pis­nih imena malo pro­širi i detalj­nije opiše jer je ovako pri­lično neo­dre­đen: koja su se to kaj­kav­ska imena uobi­ča­jila pisati sa slo­vom ć, a koja ne, koja se mogu pisati na oba načina, a možda bi bilo dobro i dati pred­nost nekom rje­še­nju pri nedo­umici. Budući da se pri oda­biru oblika baš­ćan­ski „izašlo usu­sret” čakav­skomu izgo­voru (nauš­trb pra­vi­lima stan­dard­noga jezika), stječe se dojam da je kaj­kav­ski u nepo­volj­ni­jem polo­žaju zbog svo­je­vr­s­noga name­ta­nja glasa ć, koje tomu narje­čju nije svojstveno.

5. Izve­de­nice od ime­nice kost. Pohva­lju­jemo pri­jed­log da se izve­de­nice od ove ime­nice pišu sa slo­vom ć jer je tako nedvoj­beno sus­tav­nije i logič­nije nego ih objaš­nja­vati uz pomoć zas­ta­rje­lice koska.

6. Camu­sja, Camu­sjem, Camu­sjev... Iako će, vje­ru­jemo, većini govor­nika ovo izgle­dati pri­lično nez­grap­nim rje­še­njem, držimo da ga ne treba odmah odba­ci­vati, odnosno da se o njemu može raz­mis­liti. Osobno nam ni rje­še­nje Camusa, Camu­sem i Camu­sev nije loše. Pret­pos­tav­ljamo da je slovo j dodano kako bi se govor­ni­cima olak­šao „izbor” između oblika Camusjem/Camusjev i Camusom/Camusov (kako većina govor­nika pogrešno piše), to jest kako bi se govor­nike „navelo” na upo­trebu sus­tav­ni­jih oblika. Ipak, valja raz­mis­liti je li ume­ta­nje slova j uis­tinu potrebno.

Naža­lost, pri­jed­log pra­vo­pisa ne donosi pro­ble­ma­tične ime­nice koje pri pisa­nju zavr­ša­vaju gra­fe­mom iza kojega ne dolazi pri­je­glas, ali pri izgo­voru zavr­ša­vaju baš tak­vim gla­som, to jest ime­nice Bosch i Bush. Sma­tramo da bi sklo­nidbu ovak­vih ime­nica tre­balo zapi­si­vati prema izgo­voru (Bos­c­hem i Bushem), a na isti način i izvo­diti pri­djeve (Bos­c­hev i Bushev) jer će ih govor­nici izgo­va­rati upravo onako kako se zapi­suju, to jest ne možemo oče­ki­vati (niti za tim pos­toji potreba) da će itko oblik Bos­c­hom izgo­vo­riti kao /bošem/.

7. Ispa­da­nje suglas­nika. Na 11. stra­nici (otpri­like pet − pet i pol prsta od dna stra­nice) piše:

Ne bilježi se: (…) b) t ili d u sku­pi­nama stn, zdn u obli­cima i izve­de­ni­cama od doma­ćih riječi: mas­tanmasnamasnomasni; nuždannužnanužnonužni (…)”

No ne donosi se pri­mjer za sku­pinu zdn, nego ždn, koja pak nije nave­dena. Pred­la­žemo da se pored oblika nuždan dopusti i u upo­trebi češći nužan. Naime, una­toč nor­ma­tiv­nim pre­po­ru­kama, velika većina govor­nika uopće ne zna da u stan­dard­nome jeziku ovaj pri­djev glasi nuždan. Na svo­joj smo fej­z­buč­noj stra­nici pro­veli anketu, koja je poka­zala da bi svega otpri­like osam posto naših sljed­be­nika oda­bralo nor­ma­tivno pre­po­ru­čen oblik. Valjda uzeti u obzir i činje­nicu da nije riječ ni o kak­vome struč­nome ispi­ti­va­nju, a ni o repre­zen­ta­tiv­nome uzorku ispi­ta­nika − naime naši su sljed­be­nici govor­nici koji nje­guju jezik nešto više od pro­sjeka. Mogli bismo iz toga zaklju­čiti da bi istra­ži­va­nje na repre­zen­ta­tiv­nome uzorku govor­nika poka­zalo još manji pos­to­tak onih koji znaju kako treba gla­siti ovaj pri­djev u nomi­na­tivu muškoga roda.

8. Pokri­veni r. Nejasno nam je zašto se uz r nalazi pri­djev u muškome rodu. Čini nam se da je bolje upo­tri­je­biti usta­ljeni izraz „pokri­veno r” umjesto upo­tri­jeb­lje­noga „pokri­veni r”. (Što se tiče samoga zapi­si­va­nja glasa jata iza pokri­ve­noga r, ne namje­ra­vamo to posebno komen­ti­rati jer sma­tramo da su to podru­čje ite­kako pokrili drugi i da nemamo što novo reći, a i želimo se usre­do­to­čiti na ostale pro­bleme u hrvat­skome jeziku.)

Scroll To Top