Komentari na „Hrvatski pravopis” (4. dio)

26. Opće ime­nice u prav­nim doku­men­tima. Na 20. stra­nici piše:

Malim se počet­nim slo­vom pišu nazivi osoba koje se kao strane pojav­ljuju u doku­men­tima (ugo­vo­rima, pos­lov­ni­cima, odred­bama i zako­nima): u dalj­njem tek­stu: kupac, pro­da­vač, pro­izvo­đač, zapos­le­nik, zaku­pac, naj­am­nik, minis­tar, direk­tor, pred­sjed­nik, rav­na­telj, mena­džer, vodi­telj i slično.”

S jezi­kos­lovne strane ovaj odlo­mak nije pogre­šan, no s pravno-administrativne ovakvo pisa­nje veli­kih počet­nih slova ite­kako ima svoju svrhu i ne bi ga tre­balo izri­je­kom bra­niti. Što­više, tre­balo bi dopus­titi takvu upo­rabu u prav­nim doku­men­tima u kojima je to uis­tinu potrebno, pri­mje­rice u ugo­vo­rima (dok je u zako­nima manje potrebno jer su odredbe u njima opće­nite i ne odnose se na kon­kretne osobe, za raz­liku od odre­daba u ugovorima).

27. Imena poseb­nih vjer­skih pred­meta. Sma­tramo da bi se imena vjer­skih arte­fa­kata koji su jedins­tveni tre­bala pisati veli­kim počet­nim slo­vom, dakle Sveti križ, umjesto sveti križ (kako pred­lažu autori), Sveti gral i Sveti kalež, umjesto sveti gral i sveti kalež.

28. Van Gogh. Zapravo se sada vra­ćamo na 11. točku, odnosno na 14. stra­nicu u Hrvat­skome pra­vo­pisu, u kojoj se impli­cira da se čla­novi iz vlas­ti­tih imena pišu malim počet­nim slo­vom kad se nađu na početku pre­zi­mena, a ne ujedno i na početku reče­nice (misli se naravno na one čla­nove koji se i unu­tar imena pišu malim počet­nim slo­vom). Član se u imenu Vin­centa van Gogha piše malim počet­nim slo­vom, no u pra­vo­pisu piše:

(…) • čan­g­kaj­še­ko­vac (od Čang Kaj Šek), kimil­su­no­vac (od Kim Il Sung), van­go­go­vac (od Van Gogh)”.

Kako na kraju pisati čla­nove u takvu položaju?

29. „Ne to” i „brrr u to”. Mis­limo da je pisa­nje riječi bruto, neto, žiro, a pose­bice tara, kao pre­fik­so­ida (dakle spo­jeno sa slje­de­ćom rije­čju) dosad naj­lo­šije rje­še­nje pisa­nja ovih izraza. Sma­tramo da pos­toje dvije osnovne moguć­nosti. Prva, da se pišu kao ime­nice, kako se uglav­nom i pona­šaju u hrvat­skome jeziku (bruto, bruta, brutu, bru­tom; neto neta, netu, netom; tara, tari, taru, tarom; žiro, žira, žiru, žirom, a ako želimo da izgleda čudno, može i žiroa, žirou, žiroom). Tada bismo pisali žiro‑račun, bruto‑iznos… Druga je moguć­nost da se, ponaj­prije bruto i neto, sma­traju nes­klo­nji­vim pri­dje­vima (bruto pro­izvod, neto iznos). Budući da nes­klo­njivi pri­djevi nisu svoj­stveni hrvat­skome jeziku (a i izrazi tara i žiro češće se pona­šaju kao ime­nice), naj­bo­ljim nam se rje­še­nje čini da sve ove riječi sma­tramo imenicama.

30. Spoj pokrata i ime­nica. Žao nam je što je Ins­ti­tut za jezik i jezi­kos­lov­lje odus­tao od svo­jega rje­še­nja po kojem se ovakve veze riječi pišu sa spojnicom.

31. GMO pro­izvod. Budući da akro­nim GMO znači gene­tički modi­fi­ci­ran orga­ni­zam, možda je bolje pred­lo­žiti GM pro­izvod.

32. Spomen‑dom i spo­men­dan. Na 23. stra­nici pro­pi­suje se pisa­nje, između osta­loga, i: spomen‑dom, spomen‑knjiga, spomen‑ploča. To nije sporno, no nejasno nam je zašto se piše spo­men­dan (na 11. stra­nici). Da, više nam se sviđa kako je ovo rije­šeno u Mati­činu pravopisu.

33. Ivanić‑Grad. Da, bilo bi nesum­njivo logič­nije da se zem­ljo­pisna imena toga tipa pišu sa spoj­ni­com. No činje­nica je da se već godi­nama tako ne pišu i da bi se jed­nim pote­zom pera svi ti zapisi uči­nili nepi­sme­nima. Tko će mije­njati sve ploče (ne samo na ulazu i izlazu iz poje­di­nih mjesta, nego i na svim usta­no­vama u tim mjes­tima), potom isprave, pečate i nesa­gle­div niz dru­gih doku­me­nata? Što­više, tako se ne piše ni u ovome pri­jed­logu pra­vo­pisa: pri­mje­rice na 16. stra­nici piše Kar­nac rat, a po nave­de­nome bi pra­vilu tre­balo pisati Karnac‑rat (sam bi pri­mjer valjalo zami­je­niti nekim poznatijim).

Mis­limo da bi se bilo bolje „oko­miti” na Podravka juhe, Dukat mli­jeko, Dorina čoko­lade i slično.

34. Garić‑grad. U pra­vo­pis­nome je pri­ruč­niku pogrešno napi­sano Garić‑Grad. Ime­nica grad u hrvat­skome jeziku ima tri osnovna zna­če­nja: urbano sre­di­šte, admi­nis­tra­tivna jedi­nica i utvrda. Garić‑grad (ili grad Garić) upravo je ovo treće − sred­njo­vje­kovna utvrda, zapravo utvr­dica. Budući da se samo ime grada kao urba­noga sre­di­šta zapi­suje tako da mu se svi čla­novi pišu veli­kim počet­nim slo­vom, valja ispra­viti nave­deno ime.

35. Dobro­do­šao i dobro došao. Sva­kako bi bilo dobro da se objasni raz­lika između ovih oblika. Dovoljno je dati kratko objaš­nje­nje ili barem pri­mjer, kao recimo u Babić‑Finka‑Moguševim pra­vo­pi­sima. U ovome vrlo često gri­ješe i oni koji to nikako ne bi smjeli.

36. Šes­t­sto i šesto. Nismo sigurni jesi li autori svjesno odus­tali od pra­vo­pis­noga uzusa kojeg su se pri­dr­ža­vali svi aktu­alni pra­vo­pisi, pa i jezični savjet­nik Ins­ti­tuta za hrvat­ski jezik i jezi­kos­lov­lje. Naime, kako bi se raz­li­ko­vao glavni broj 600 i sred­nji rod red­noga broja 6., u pismu se glavni broj bilje­žio kao šes­t­sto, a redni kao šesto, pri­mje­rice šes­t­sto kuna, ali šesto dijete. Naravno, obje se riječi izgo­va­raju jed­nako. (Govo­rimo o pisa­nju bro­jeva na 26. stranici.)

37. Skla­nja­nje pokrata. Voljeli bismo vidjeti kako se skla­nja pokrata BiH.

38. D.o.o., d.d., j.d.o.o… Ove su kra­tice u hrvat­skome jeziku spe­ci­fične. S obzi­rom na to kako se „pona­šaju”, mogli bismo reći da su tre­bale biti pokrate. One se naime vrlo često skla­njaju: d.d.‑a, d.d.‑u, d.d.‑om… U praksi se s raz­lo­gom ne pišu ras­tav­ljeno, ma koliko to pra­vo­pisi često ponav­ljali. Iako su strašna oba načina, bira­jući između j.d.o.o.‑om i j. d. o. o.‑om ipak bismo se odlu­čili za prvi način pisanja.

Bilo bi sve lakše da se ove kra­tice pišu DD, DOO, JDOO… (ili barem dd., doo., jdoo., kao pri­mje­rice kbr.). Naravno, teško je sada dovesti u red nešto što je dva­de­se­tak godina zapuštano.

39. MUP‑ovac, ZET‑ovac, SMS‑ati… Pokrate ponaj­prije imaju službu ime­nica. Od njih se mogu tvo­riti isklju­čivo posvojni pri­djevi na ‑ov, ‑ev i ‑in. Tvo­riti drugu ime­nicu kao pokratu od već pos­to­jeće pokrate ne čini nam se kao ideja koju bi tre­balo dopus­titi. Još je gore s „tvor­bom” gla­gola. Ta ne pišemo BCG-irati, nego bese­ži­rati! Ovo bi dopu­šta­nje dugo­ročno moglo pro­uz­ro­čiti mnogo pro­blema u hrvat­skome jeziku pa vas molimo da pre­is­pi­tate ovu odluku.

40. Ras­tav­lja­nje riječi koje se pišu sa spoj­ni­com. Iako se na 44. stra­nici donosi pra­vilo o ras­tav­lja­nju riječi sa spoj­ni­com, ono se ne sli­jedi na više mjesta, to jest na stra­ni­cama: 17. (Kurban‑bajram − u ovome pri­ruč­niku pisano Kurban‑Bajram; Kliničko‑bolnički cen­tar Rebro − čini nam se da se ovaj cen­tar zapravo zove Kli­nički bol­nički cen­tar Rebro!), 18. (pravno‑administrativni tek­s­tovi), 23. (zapad‑sjeverozapad; kus‑kus; fizičko‑kemijski), 27. (povuci‑potegni), 31. (Anto­ine de Saint‑Exupéry)...

Scroll To Top