Izmjene pri lektoriranju

Izmjene pri lektoriranju

Izmjene tek­sta pri lek­to­ri­ra­nju mogli bismo vrlo ugrubo podi­je­liti u neko­liko skupina.

Nave­dimo naj­prije mije­nja­nje onih ele­me­nata oko kojih se svi slažu da su pogre­ške. To su naj­lakše izmjene i s njima je naj­ma­nje problema.

Pri­mjer: Raz­like između č i ć (Živim u kuči. > Živim u kući).

Slje­deću razinu više karak­te­ri­zi­raju pre­po­ruke nego pogre­ške. U ovu sku­pinu ulaze pre­po­ruke o „boljem” jezič­nom rje­še­nju, a ono vrlo često ovisi o vrsti tek­sta i auto­rovu stilu − nije isto lek­to­ri­rati udž­be­nik ili blog.

Pri­mjer: Autoru udž­be­nika iz biolo­gije sva­kako ćemo pre­po­ru­čiti upo­trebu riječi raču­nalo, koja se vrlo vje­ro­jatno u tek­stu pojav­ljuje samo neko­liko puta. S druge strane, autoru bloga o infor­ma­tici sva­kako ćemo to napo­me­nuti, ali ćemo ipak biti tole­rant­niji jer je vje­ro­jatno da on ter­min kom­pju­tor (kom­pju­ter) namjerno upo­treb­ljava kao žar­gon­sku riječ svoje struke.

Iduća je razina još pro­ble­ma­tič­nija. Riječ je o izmje­nama kojima nismo uvi­jek skloni. Neki jezični pri­ruč­nici za ovakve slu­ča­jeve naj­češće napo­mi­nju da su odre­đena rje­še­nja „bolja”, uglav­nom ne argu­men­ti­ra­jući svoje tvrd­nje, dok ih drugi pri­ruč­nici uopće ne spo­mi­nju. U ovak­vim je slu­ča­je­vima možda naj­veći pro­blem pri­ti­sak oko­line. Ako autor dos­ljedno rabi oblik avion, ne sma­tramo da taj oblik treba zamje­nji­vati obli­kom zra­ko­plov, ali tada riski­ramo da našu lek­turu bilo tko pro­glasi − lošom. Dakle ovdje je naj­teže odre­diti omjer između pošto­va­nja auto­ro­vih rje­še­nja i rizika da nas netko pro­glasi nedo­voljno kom­pe­tent­nim lektorom.

Pri­mjer: Treba li mije­njati avion u zra­ko­plov, njen u nje­zin, uspr­kos u una­toč, isto­vre­men u isto­do­ban, žeđ u žeđa…?

Pos­ljed­nja je razina možda i naj­za­nim­lji­vija: za ove riječi nitko ne zna jesu li pogrešne ili nisu. Jezik se nepres­tano mije­nja, a u sva­kom tre­nutku imamo neke nedo­umice koje se s vre­me­nom riješe. Naravno da činje­nica da će se nešto rije­šiti za dese­tak godina i nije neka utjeha kada lek­to­ri­rani tekst treba pre­dati za deset dana. Lek­tori su u ovak­vim slu­ča­je­vima pri­si­ljeni sami dono­siti odluke na teme­lju svo­jega zna­nja i iskus­tva nada­jući se da su točno procijenili.

Pri­mjer: Danas nismo sigurni kako glasi gla­gol prema ime­nici erup­cijaerup­ti­rati ili erum­pi­rati. Naime prema ana­lo­giji s parom korup­cija i korum­pi­rati tre­bao bi gla­siti erum­pi­rati, no udo­ma­ćio se drugi oblik.

Scroll To Top