Kako se lektorira

Kako se lektorira

Kva­li­tetna lek­tura u pra­vilu obu­hvaća tri čita­nja teksta.

Prvo čita­nje

Prvo čita­nje podra­zu­mi­jeva pro­na­la­že­nje i isprav­lja­nje što većeg broja pogre­šaka. Čita se reče­nica po reče­nica i pri­tom se, osim na temeljni reče­nični smi­sao, pozor­nost obraća na sve jezične aspekte:

− na sin­taksu: red riječi, odnos sure­če­nica unu­tar reče­nice, sla­ga­nje reče­nič­nih dijelova…

Pri­mjer: Bro­jevi dva (i oba), tri i četiri zah­ti­je­vaju dopunu u dual­nome obliku (Puto­vali smo dobrih tri sata. > Puto­vali smo dobra tri sata.).

− na mor­fo­lo­giju: sklo­nidbu, spre­za­nje, stup­nje­va­nje, pogre­ške u rodu, sklo­nidbu brojeva…

Pri­mjer: Posvojni pri­djevi na -ov, -ev, -in skla­njaju se kao neo­dre­đeni pri­djevni oblici (Nađimo se na Mar­ko­vom trgu! > Nađimo se na Mar­kovu trgu!).

− na fono­lo­giju: na gla­sovne pro­mjene i nji­hove iznimke

Pri­mjer: Pri­je­glas (zamje­nji­va­nje samo­glas­nika o samo­glas­ni­kom e pod odre­đe­nim okol­nos­tima) pro­vodi se iza pala­tala (č, ć, , đ, j, lj, nj, š, ž), glasa c i sku­pova št i žd. Pri­je­glas se ne pro­vodi kada se glas o nađe iza dru­gih suglas­nika (poja­sevi > poja­sovi, mra­zevi > mrazovi).

− na tvorbu riječi: na etnike, ojko­nime, kte­tike, slo­že­nice, polusloženice…

Pri­mjer: Slo­žene kra­tice (akro­nimi, pokrate) naj­češće su ime­nice i mogu se skla­njati (ZET, ZET-a, ZET-u…). No od njih se mogu tvo­riti i druge ime­nice. Dođe li do takve tvorbe, novu riječ više ne valja pisati kao kra­ticu jer ona to nije (ZET-ovac > zetovac).

− na lek­si­ko­lo­giju: riječi stra­nog podri­je­tla, tuđice i pri­la­go­đe­nice, usvo­je­nice, odnos usvo­je­nih i doma­ćih riječi, no i odnos među doma­ćim riječima

Pri­mjer: Engle­ski pri­djev „ulti­mate” („naj­bo­lji, vrhun­ski”) nikako ne valja pre­vo­diti hrvat­skim pri­dje­vom ulti­ma­ti­van („koji sadr­žava ulti­ma­tim”). U hrvat­skome jeziku možemo govo­riti o ulti­ma­tiv­nome zah­tjevu, ne o ulti­ma­tiv­noj zabavi.

− na pra­vo­pis: na početna slova, sas­tav­ljeno i ras­tav­ljeno pisa­nje riječi, pra­vo­pisne i inter­punk­cij­ske zna­kove, kratice…

Pri­mjer: Prvi se član vlas­ti­toga imena piše veli­kim počet­nim slo­vom, čak i ako je to riječ koja se inače ne bi tako pisala, to jest vez­nik, pri­jed­log koji ozna­čuje podri­je­tlo ili član (Char­les de Gaulle, ali gene­ral De Gaulle; Johan­nes van der Waals, ali Van der Waal­sove sile).

− na tip­fe­lere (zatipke): s obzi­rom na činje­nicu da nisu jezične pogre­ške, nego tek teh­ničke oma­ške, one se lek­ture služ­beno ne tiču − uspr­kos tomu većina lek­tora pri lek­to­ri­ra­nju tek­sta oma­ške isprav­lja iako one s jezič­nog sta­ja­li­šta ne znače ništa i ne sma­traju se ozna­kom nepismenosti.

− na niz dru­gih jezič­nih spe­ci­fič­nosti: svaki je tekst spe­ci­fi­čan s obzi­rom na više aspe­kata − autor, žanr, stručno područje...

Pri­mjer: Iako pra­vo­pisi opće­nito tvrde da su ugljični diok­sid ili dušični diok­sid imena kemij­skih spo­jeva, kemi­čari su doni­jeli odluku da se u kemiji pri ime­no­va­nju spo­jeva upo­treb­lja­vaju posvojni pri­djevi te tako pra­vilna kemij­ska imena ovih spo­jeva glase uglji­kov diok­sid i duši­kov dioksid.

− ali i na brojne neje­zične aspekte: na ukla­nja­nje dvos­tru­kih i višes­tru­kih raz­maka, tabu­la­tora, auto­mat­skoga niza­nja i dru­gih oblika for­ma­ti­ra­nja koji se gube pri pri­je­nosu iz pro­grama za obradu tek­sta u pro­gram za prelamanje.

Drugo čita­nje

Drugo čita­nje podra­zu­mi­jeva ponovno čita­nje izmi­je­nje­nih dije­lova. Obično se iznova čita netom lek­to­ri­ran odlo­mak i unose se even­tu­alni ispravci. Ako je pro­mjena više, nakon nji­hova se unosa odlo­mak čita još jednom.

Treće čita­nje

Treće čita­nje jest čita­nje lek­to­ri­rana tek­sta. Obično se obav­lja nakon što se prvim i dru­gim čita­njem prođe cijeli tekst. Ako to rokovi omo­gu­ćuju, dobro je napra­viti vre­men­ski odmak od neko­liko dana. Sada su zaus­tav­lja­nja i isprav­lja­nja sve­dena na mini­mum, a mogu se zami­je­titi i neke even­tu­alne neje­zične nelo­gič­nosti unu­tar teksta.

Ovakva lek­tura zah­ti­jeva visoku razinu kon­cen­tra­cije, dobro poz­na­va­nje jezika, ali i izvjež­ba­nost uoča­va­nja često teško pri­mjet­nih pogre­šaka. Nakon ovakva lek­to­ri­ra­nja korek­turu pri­je­loma može oba­viti gotovo bilo tko, odnosno ne treba je obav­ljati lektor.

Scroll To Top