Dvjesta ili dvjesto − trista ili tristo

Kada vidi riječ dvjes­ta, veli­ka veći­na govor­ni­ka pomis­li da je riječ − o pogreš­ci. Sama ta činje­ni­ca zor­no poka­zu­je da je ta riječ danas zas­ta­rje­la i da govor­ni­ci više uop­će ne zna­ju da ona pos­to­ji. S obli­kom tris­ta još je i gore jer se s njim govor­ni­ci ne susre­ću ni na nov­ča­ni­ci. A kako to da uop­će ima­mo dvi­je rije­či za ta dva broja?

U sta­ros­la­ven­skom je jezi­ku riječ sto (sъto) zapra­vo bila bro­jev­na ime­ni­ca (riječ koja ozna­ču­je bro­jev­nu vri­jed­nost, ali se pona­ša kao ime­ni­ca, ne kao broj, slič­no kao što je to danas riječ sto­ti­na). Ona se doda­va­la bro­je­vi­ma od dva do devet, pri čemu su izra­zi s bro­jem dva, odnos­no s bro­je­vi­ma tri i četi­ri zah­ti­je­va­li dru­ga­či­je obli­ke ove ime­ni­ce od osta­lih bro­je­va. To je u sta­ros­la­ven­skom izgle­da­lo ova­ko: sъto (100), dъvê sъtê (200), tri sъta (300), četyre sъta (400), pętь sъtь (500), šes­tь sъtь (600), sed­mь sъtь (700), osmь sъtь (800) i devętь sъtь (900). Pri­tom je oblik sъtê dvo­ji­na, sъta je nomi­na­tiv mno­ži­ne, a sъtь geni­tiv množine.

S vre­me­nom su se obli­ci dalje mije­nja­li, spo­ji­li su se u jed­nu riječ, a oblik dvjes­ta zapra­vo je pre­uzet pre­ma tris­ta i četi­ris­ta. Pos­ljed­nja je pro­mje­na obli­ka četi­ris­ta u četi­ris­to. Suvre­me­ne gra­ma­ti­ke više ne dono­se četi­ris­ta, no na dvjes­ta i tris­ta još se može naići, no naj­češ­će unu­tar napo­me­ne, rek­li bismo goto­vo kao kuri­ozi­tet jer se i ti obli­ci napuštaju.

Valj­da pri­po­me­nu­ti i da su obli­ci dvjes­ta i tris­ta pot­pu­no neplod­ni − od njih se ne tvo­re izve­de­ni­ce: ne pos­to­je obli­ci dvjestati, tristati, dvjestatinjak, tristatinjak, pa ni even­tu­al­no dvjestagodiš­nji ili tristagodiš­nji (kao što pri­mje­ri­ce ima­mo tisućugodiš­nji pre­ma tisu­ću godi­na) − sve se izve­de­ni­ce tvo­re pre­ma obli­ci­ma dvjes­to i tris­to.

Uzme­mo li u obzir da smo već dopus­ti­li broj­ne pro­mje­ne kod sto­ti­ca, uis­ti­nu ne vidi­mo raz­log zašto bismo pri­sil­no čuva­li baš obli­ke dvjes­ta i tris­ta. Zašto onda nismo oču­va­li i četi­ris­ta ili izvor­ni oblik dvjes­tje? Rije­či se nepres­ta­no mije­nja­ju, neke brže, neke spo­ri­je. Veći­na jezič­nih savjet­ni­ka danas upu­ću­je s obli­ka dvjes­ta na oblik dvjes­to te s tris­ta na tris­to, i može­mo se slo­ži­ti s tak­vim smjer­ni­ca­ma. Da zaklju­či­mo: 200 čita­mo kao dvjes­to ili dvi­je sto­ti­ne, a 300 kao tris­to ili tri stotine.

[divi­der]

Doda­tak s kra­ja 2017.

Nit­ko iz Buji­ce rije­či nika­da i nig­dje nije tvr­dio ni pred­la­gao da hrvat­sku nov­ča­ni­cu na kojoj piše dvjes­ta kuna tre­ba mije­nja­ti ili pov­la­či­ti. Da, sma­tra­mo da oblik dvjes­ta opće­ni­to zas­ta­ri­je­va i da je oblik dvjes­to nesum­nji­vo češ­ći u upo­tre­bi, pa mu sto­ga i daje­mo nedvo­smis­le­nu pred­nost. Među­tim, budu­ći da se oblik dvjes­ta još uvi­jek spo­ra­dič­no upo­treb­lja­va – pa i na nov­ča­ni­ci – može­mo ga sma­tra­ti ele­men­tom stan­dard­no­ga jezi­ka. Ne, nov­ča­ni­cu zbog toga ne tre­ba ni mije­nja­ti ni pov­la­či­ti, što­vi­še, upra­vo je ovak­va mno­ge koris­ni­ke potak­nu­la na raz­miš­lja­nje o jeziku!