Kako se izgovara riječ „injekcija”
Injekcija ponajprije označuje tekućinu koja se uz pomoć igle ubrizgava u tijelo, napravu za ubrizgavanje, pa i sam proces ubrizgavanja. Riječ potječe iz latinskog jezika: od imenice iniectio, koja je nastala prema glagolu inicere („staviti unutra, umetnuti, ubaciti”). Glasovi n i j u riječi injekcija zapravo potječu od različitih latinskih morfema: n od in, a i od icio, tj. icere. Oni dakle ne čine jedan glas (nj), nego dva glasa (n i j), slično kao što riječ nadživjeti ne sadržava glas dž.
Budući da je riječ o zasebnim glasovima, zasebno bi se trebali i čitati, dakle in-jekcija. Imajući to na umu, ovu bismo riječ trebali rastavljati na slogove kao in-jek-ci-ja. Isto vrijedi i za ostale riječi iz ove porodice: injekcijski, injektor, injicirati... Nisu ovo jedini slučajevi da n i j izvorno ne čine jedan glas − slično je s još nekim riječima koje potječu iz latinskog jezika: konjugacija, konjunktiv, konjunktivitis, konjunktura... Ni u jednoj od ovih riječi zapravo nema glasa nj. Da je tomu tako, možemo vidjeti i po njihovu smještaju u rječnicima: one se redovito nalaze i nekoliko stranica prije riječi konj, odnosno tek nešto prije riječi konkavan.
No, kako to u hrvatskom jeziku nerijetko biva, teorija je jedno, a stvarna upotreba nešto sasvim drugo. Govornici uglavnom ne znaju da je riječ o zasebnim glasovima i u iznimno ih velikom postotku izgovaraju kao glas nj ili tako da izostave jedan glas iz spornog skupa, pa se primjerice nerijetko čuje i oblik inekcija.
Norma se ovim problemom ne bavi odviše i teško je reći što je dobro ili „bolje”, a što manje dobro. No ima li ikakva smisla ustrajati na pravilu za koje govornici i ne znaju da postoji? Mogli bismo načelno reći da ovakve riječi imaju dva izgovora i da postoji težnja da se glasovi n i j izgovaraju kao jedan glas, posebice u riječima koje se češće upotrebljavaju (injekcija, konjugacija, konjunktivitis...). Stručni pojmovi, koji su rjeđi u svakodnevnoj upotrebi (injunktiv, konjekcija, konjugata...), češće se izgovaraju prema latinskom izvorniku.
Naravno, odrednice „češće” i „rjeđe” vrlo su neprecizne, no dok u hrvatskoj jezičnoj normi ne postoji čak ni ideja o sustavnom rješavanju nagomilanih jezičnih problema, jedino je rješenje dopuštati oba načina čitanja.
Ilustracija: Bru-nO, Pixabay