Kako se izgovara riječ „injekcija”
Injekcija ponajprije označuje tekućinu koja se pomoću igle ubrizgava u tijelo, napravu za ubrizgavanje, pa i sam proces ubrizgavanja. Riječ potječe iz latinskog jezika: od imenice iniectio, koja je nastala prema glagolu inicere − „staviti unutra, umetnuti, ubaciti”. Slova n i j u riječi injekcija zapravo potječu od različitih latinskih morfema: n od in, a i od icio, tj. icere. Ona dakle ne čine jedno slovo (to jest dvoslov nj), nego dva slova/glasa (n i j), slično kao što u riječi nadživjeti slova d i ž ne tvore dvoslov dž.
Budući da je riječ o dvama zasebnim slovima/glasovima, zasebno bi se trebali i čitati, dakle in-jekcija. Imajući to na umu, ovu bismo riječ trebali rastavljati na slogove kao in-jek-ci-ja. Jednako je i s ostalim riječima iz ove porodice: injekcijski, injektor, injicirati... Nisu ovo jedini slučajevi da n i j izvorno ne čine jedan glas − slično je i s još nekim riječima koje potječu iz latinskog jezika: konjugacija, konjunktiv, konjunktivitis, konjunktura... Ni u jednoj od ovih riječi zapravo nema dvoslova nj. Da je tomu tako, možemo vidjeti i po njihovu smještaju u rječnicima: one se redovito nalaze i nekoliko stranica prije riječi konj, odnosno tek nešto prije riječi konkavan.
No, kako to u hrvatskom jeziku nerijetko biva, teorija je jedno, a stvarna upotreba nešto sasvim drugo. Govornici uglavnom ne znaju da je riječ o dvama zasebnim glasovima i u iznimno ih velikom postotku izgovaraju kao glas nj ili tako da izostave jedan glas iz spornog skupa, pa se primjerice nerijetko čuje oblik inekcija.
Norma se ovim problemom ne bavi odviše i teško je reći što je dobro ili „bolje”, a što manje dobro. No ima li ikakva smisla ustrajati na pravilu za koje govornici i ne znaju da postoji? Mogli bismo načelno reći da ovakve riječi imaju dva izgovora i da postoji težnja da se glasovi n i j izgovaraju kao jedan glas, posebice u riječima koje se češće upotrebljavaju (injekcija, konjugacija, konjunktivitis...). Stručni pojmovi koji su rjeđi u svakodnevnoj upotrebi (injunktiv, konjekcija, konjugata...), češće se izgovaraju prema latinskom izvorniku.
Naravno, odrednice „češće” i „rjeđe” vrlo su neprecizne, no dok u hrvatskoj jezičnoj normi ne postoji čak ni ideja o sustavnom rješavanju nagomilanih jezičnih problema, jedino je rješenje dopuštati oba načina čitanja.
Ilustracija: Bru-nO, Pixabay