Injekcija

Kako se izgovara riječ „injekcija”

Injek­ci­ja ponaj­pri­je ozna­ču­je teku­ći­nu koja se pomo­ću igle ubriz­ga­va u tije­lo, napra­vu za ubriz­ga­va­nje, pa i sam pro­ces ubriz­ga­va­nja. Riječ potje­če iz latin­skog jezi­ka: od ime­ni­ce ini­ec­tio, koja je nas­ta­la pre­ma gla­go­lu ini­ce­re − „sta­vi­ti unu­tra, umet­nu­ti, uba­ci­ti”. Slo­va n i j u rije­či injek­ci­ja zapra­vo potje­ču od raz­li­či­tih latin­skih mor­fe­ma: n od in, a i od icio, tj. ice­re. Ona dak­le ne čine jed­no slo­vo (to jest dvos­lov nj), nego dva slova/glasa (n i j), slič­no kao što u rije­či nadži­vje­ti slo­va d i ž ne tvo­re dvos­lov .

Budu­ći da je riječ o dva­ma zaseb­nim slovima/glasovima, zaseb­no bi se tre­ba­li i čita­ti, dak­le in-jek­ci­ja. Ima­ju­ći to na umu, ovu bismo riječ tre­ba­li ras­tav­lja­ti na slo­go­ve kao in-jek-ci-ja. Jed­na­ko je i s osta­lim rije­či­ma iz ove poro­di­ce: injek­cij­ski, injek­tor, inji­ci­ra­ti... Nisu ovo jedi­ni slu­ča­je­vi da n i j izvor­no ne čine jedan glas − slič­no je i s još nekim rije­či­ma koje potje­ču iz latin­skog jezi­ka: konju­ga­ci­ja, konjun­k­tiv, konjun­k­ti­vi­tis, konjun­k­tu­ra... Ni u jed­noj od ovih rije­či zapra­vo nema dvos­lo­va nj. Da je tomu tako, može­mo vidje­ti i po nji­ho­vu smje­šta­ju u rječ­ni­ci­ma: one se redo­vi­to nala­ze i neko­li­ko stra­ni­ca pri­je rije­či konj, odnos­no tek nešto pri­je rije­či kon­ka­van.

No, kako to u hrvat­skom jezi­ku neri­jet­ko biva, teori­ja je jed­no, a stvar­na upo­tre­ba nešto sasvim dru­go. Govor­ni­ci uglav­nom ne zna­ju da je riječ o dva­ma zaseb­nim gla­so­vi­ma i u iznim­no ih veli­kom pos­tot­ku izgo­va­ra­ju kao glas nj ili tako da izos­ta­ve jedan glas iz spor­nog sku­pa, pa se pri­mje­ri­ce neri­jet­ko čuje oblik inek­ci­ja.

Nor­ma se ovim pro­ble­mom ne bavi odvi­še i teško je reći što je dobro ili „bolje”, a što manje dobro. No ima li ikak­va smis­la ustra­ja­ti na pra­vi­lu za koje govor­ni­ci i ne zna­ju da pos­to­ji? Mogli bismo načel­no reći da ovak­ve rije­či ima­ju dva izgo­vo­ra i da pos­to­ji tež­nja da se gla­so­vi n i j izgo­va­ra­ju kao jedan glas, pose­bi­ce u rije­či­ma koje se češ­će upo­treb­lja­va­ju (injek­ci­ja, konju­ga­ci­ja, konjun­k­ti­vi­tis...). Struč­ni poj­mo­vi koji su rje­đi u sva­kod­nev­noj upo­tre­bi (injun­k­tiv, konjek­ci­ja, konju­ga­ta...), češ­će se izgo­va­ra­ju pre­ma latin­skom izvorniku.

Narav­no, odred­ni­ce „češ­će” i „rje­đe” vrlo su nepre­ciz­ne, no dok u hrvat­skoj jezič­noj nor­mi ne pos­to­ji čak ni ide­ja o sus­tav­nom rje­ša­va­nju nago­mi­la­nih jezič­nih pro­ble­ma, jedi­no je rje­še­nje dopu­šta­ti oba nači­na čitanja.

Ilus­tra­ci­ja: Bri­an J. Matis, Flickr