Konsenzus ili koncenzus

Iako se čuju obje ina­či­ce, pra­vil­na je samo jed­na − kon­sen­zus. Pre­uze­li smo je iz latin­skog jezi­ka (con­sen­sus pre­ma con­sen­ti­re − „uskla­di­ti se, slo­ži­ti se”). Riječ podra­zu­mi­je­va jed­no­glas­nu suglas­nost oko dono­še­nja neke odlu­ke, a u pre­ne­se­nom smis­lu ozna­ču­je opće miš­lje­nje koje prev­la­da­va o nekoj temi. Naše su rije­či s pri­bliž­nim zna­če­njem spo­ra­zum, dogo­vor, pris­ta­nak (u pre­ne­se­nom zna­če­nju i miš­lje­nje i mni­je­nje).

Riječ smo pre­uze­li nepra­vil­no (s nas­tav­kom ‑us, koji se obič­no odba­cu­je pri pre­uzi­ma­nju), vje­ro­jat­no zbog nes­pret­ne suglas­nič­ke sku­pi­ne na kra­ju latin­ske osno­ve (ns).

Oblik kon­cen­zus nije riječ, iako se počes­to može vidje­ti i čuti. Mogu­će je da ga lju­di koji ga upo­treb­lja­va­ju dovo­de u vezu s rije­čju cen­zus (koja ozna­ču­je uvje­te potreb­ne za stje­ca­nje nekih gra­đan­skih pra­va), no to nije pra­vil­na riječ i ne bi je tre­ba­lo upotrebljavati.

Ilus­tra­ci­ja: Han­nah Busing, Uns­plash