Oživiti i oživjeti − glagoli na ‑iti/-jeti (1. dio)

Gla­gol­ski paro­ni­mi oži­vi­ti i oži­vje­ti ima­ju vrlo slič­no zna­če­nje: oži­vi­ti zna­či „uči­ni­ti koga živim”, dok oži­vje­ti zna­či „pos­ta­ti živ”.

Raz­nim ćemo pri­red­ba­ma oži­vi­ti grad.

S dola­skom pro­lje­ća grad će oži­vje­ti.

U hrvat­skom se jezi­ku kat­kad od iste osno­ve tvo­re dva gla­go­la, jedan na ‑iti, a dru­gi na ‑jeti. Zna­če­nja su im vrlo bli­ska, a osnov­nu bismo zna­čenj­sku she­mu mogli pre­do­či­ti ova­ko: X‑iti zna­či „čini­ti da tko/što bude X”, a X‑jeti zna­či „pos­ta­ja­ti X”. Kod gla­go­la na ‑iti subjekt vrši rad­nju na nekom ili nečem (gla­gol je pri­je­la­zan), dok se kod gla­go­la na ‑jeti subjekt nala­zi u nekom sta­nju (gla­gol je neprijelazan).

Ovak­vi su gla­go­li čes­to izve­de­ni iz ime­na boja: crve­ni­ti (čini­ti koga/što crve­nim, boji­ti koga ili što) i crve­nje­ti (pos­ta­ja­ti crven), pla­vi­ti i pla­vje­ti, bije­li­ti i bije­lje­ti… No izvo­de se i iz dru­gih osno­va: izlu­di­ti (uči­ni­ti koga ludim) i izlu­dje­ti (pos­ta­ti lud), ola­ba­vi­ti (uči­ni­ti da je što laba­vo) i ola­ba­vje­ti (pos­ta­ti laba­vim), opus­ti­ti (uči­ni­ti pus­tim) i opus­tje­ti (pos­ta­ti pus­tim), osla­bi­ti (uči­ni­ti koga/što sla­bim) i osla­bje­ti (pos­ta­ti sla­bim), osli­je­pi­ti (uči­ni­ti koga sli­je­pim) i osli­je­pje­ti (pos­ta­ti slijep)...

Kada gla­go­li na ‑iti i ‑jeti tvo­re­ni od iste osno­ve ima­ju isto zna­če­nje (odnos­no smis­lom ne mogu stvo­ri­ti pri­ka­za­nu zna­čenj­sku raz­li­ku), pred­nost se daje obli­ci­ma na ‑jeti: gori­ti > gorje­ti, leti­ti > letje­ti, mrša­vi­ti > mrša­vje­ti, oglad­ni­ti > oglad­nje­ti, šuti­ti > šutje­ti, visi­ti > visje­ti, voli­ti > volje­ti, želi­ti > želje­ti, živi­ti > živje­ti.

Una­toč načel­noj pre­po­ru­ci neki su se gla­go­li zadr­ža­li u obli­ku na ‑iti, pri­mje­ri­ce mrzi­ti (ne mrzje­ti) ili sje­di­ti (ne sjedje­ti), a mogli bismo tu pri­bro­ji­ti i oblik ozdra­vi­ti, za koji se nekoć pred­la­gao oblik ozdra­vje­ti, ali on zapra­vo nije zaživio.

Riječ je dak­le o istan­ča­nim zna­čenj­skim raz­li­ka­ma koje od govor­ni­ka tra­že odre­đen misa­oni napor pri upo­ra­bi, no šte­ta je ne isko­ris­ti­ti jezič­ne moguć­nos­ti koje ima­mo na raspolaganju.

Ilus­tra­ci­ja: Dimi­tri Iakymuk, Uns­plash