Put kroz šumu

Kako pišemo, slijedeći ili sljedeći?

Iako su vrlo slič­ne, ove dvi­je rije­či ne zna­če isto.

Sli­je­de­ći put sti­gli su do cilja. ≠ Slje­de­ći put sti­gli su do cilja.

(Pra­te­ći put sti­gli su do cilja. ≠ Dru­gi su put sti­gli do cilja.)

Sli­je­de­ći je gla­gol­ski pri­log sadaš­nji koji je nas­tao od gla­go­la sli­je­di­ti. Budu­ći da je pri­log, on je nepro­mje­njiv, smis­lom se vezu­je uz gla­gol i opi­su­je okol­nos­ti gla­gol­ske rad­nje. Nepro­mje­njiv je, dak­le ima samo ovaj oblik (sli­je­de­ći), što zna­či da ne pos­to­je rije­či sli­je­de­ća, sli­je­de­će, sli­je­de­ćem, sli­je­de­ći­ma... Samo i isklju­či­vo oblik sli­je­de­ći. Smis­lom se vezu­je uz gla­gol i govo­ri o okol­nos­ti­ma gla­gol­ske rad­nje, odnos­no odgo­va­ra na pita­nje kako: sti­gli su (kako?) brzo / pola­ko / sli­je­de­ći ces­tu / sli­je­de­ći put / pra­te­ći crve­ni auto

Kako ga pre­poz­na­ti u reče­ni­ci? Ako izraz sli­je­de­ći smis­lom nado­pu­nju­je gla­gol, ne može­mo mu pro­mi­je­ni­ti rod, broj ili padež, a umjes­to nje­ga može­mo upo­tri­je­bi­ti izraz pra­te­ći, riječ je o gla­gol­sko­me pri­lo­gu sli­je­de­ći.

Pro­bi­ja­li smo se kroz sni­jeg sli­je­de­ći tra­go­ve lovaca.

Spo­ji­te pri­klju­čak za uzem­lje­nje sli­je­de­ći pri­lo­že­ne upute.

Slje­de­ći je pri­djev. On je nas­tao od gla­gol­sko­ga pri­lo­ga sli­je­de­ći. Kao i svi pri­dje­vi, i on je pro­mje­njiv, dola­zi uz imen­sku riječ (naj­češ­će ime­ni­cu) ili pre­uzi­ma nje­zi­nu ulo­gu. Budu­ći da je pro­mje­njiv, ima čitav niz obli­ka za pade­že, rod i broj (slje­de­ćeg/slje­de­će­ga, slje­de­ćim, slje­de­ća, slje­de­ćoj, slje­de­će…). Uz nje­ga naj­češ­će dola­zi ime­ni­ca i s njom se sla­že u rodu, bro­ju i pade­žu, a kat­kad može sta­ja­ti i samos­tal­no i pre­uze­ti ulo­gu ime­ni­ce, ali i u tak­vim slu­ča­je­vi­ma uz nje­ga može­mo zamis­li­ti odgo­va­ra­ju­ću imenicu.

Neka uđe slje­de­ći (paci­jent)!

Slje­de­će godi­ne upi­su­jem fakultet.

Slje­de­ći kupac dobi­va dar.

Koja je slje­de­ća stanica?

S prak­tič­ne stra­ne gle­da­ju­ći, može­mo reći da je pri­djev (slje­de­ći) češ­ći u upo­tre­bi, što zna­či da je manja vje­ro­jat­nost da ćete pogri­je­ši­ti ako oda­be­re­te oblik s je kada nis­te sigur­ni kako pisa­ti. Izgo­vor u ovo­me slu­ča­ju nije od veli­ke pomo­ći jer dio govor­ni­ka obje rije­či izgo­va­ra jednako.

Ako ima­te pro­ble­ma s raz­li­ko­va­njem ovih izra­za, nis­te jedi­ni. Raz­li­či­to pisa­nje ovih dvi­ju rije­či rela­tiv­no je nova poja­va, za koju nismo sigur­ni da ju je uop­će tre­ba­lo uvo­di­ti jer nepo­treb­no zbu­nju­je govor­ni­ke koji se sla­bi­je sna­la­ze u gra­ma­ti­ci, dok oni koji se u gra­ma­ti­ci sna­la­ze dobro od nje zapra­vo nema­ju nikak­ve poseb­ne koris­ti. Još je 1999. Hrvat­ski jezič­ni savjet­nik Ins­ti­tu­ta za hrvat­ski jezik i jezi­kos­lov­lje dopu­štao da se i pri­djev piše s ije, to jest kao sli­je­de­ći, bilje­že­ći pri­tom isto­vjet­ne nagla­ske i pri­dje­vu i pri­lo­gu (slijédēćī). No raz­li­ka u pisa­nju danas je u pot­pu­nos­ti pri­hva­će­na među jezi­kos­lov­ci­ma, a govor­ni­ke iona­ko nit­ko nikad ništa ne pita.