Sumnja ili sumlja

Riječ sum­nja potje­če od gla­go­la mni­ti (su‑ + mni­ti) i od nje nas­ta­ju broj­ne izve­de­ni­ce, od kojih sve zadr­ža­va­ju osno­vu sumnj‑, pri­mje­ri­ce sum­nja­ti, sum­njiv, sum­nji­či­ti, sum­nji­čav, osum­nji­či­ti, sum­nji­vac, osum­nji­če­nik, sum­nji­ča­vost, nesum­nji­vo…

Skup mnj koji se nala­zi u osno­vi rije­či iznim­no je rije­dak u hrvat­skom jezi­ku (jav­lja se pri­mje­ri­ce u srod­nim rije­či­ma poput pom­nja, pom­njiv i mnje­nje, koje se uobi­ča­ji­lo u obli­ku mni­je­nje). Vje­ro­jat­no se zato skup mnj u govo­ru neri­jet­ko zamje­nju­je uobi­ča­je­ni­jim i izgo­vor­no lak­šim sku­pom mlj.

No ta zamje­na sku­pa mnj sku­pom mlj nije dovolj­no čes­ta da bi se ti sku­po­vi u nave­de­nim rije­či­ma i „služ­be­no” zami­je­ni­li. To zna­či da se u stan­dard­nom jezi­ku i dalje pra­vil­ni­ma sma­tra­ju obli­ci pre­ma osno­vi sumnj‑, dok su sum­lja­ti, sum­ljiv, sum­lji­či­ti, sum­lji­čav, osum­lji­či­ti, sum­lji­vac, osum­lji­če­nik, sum­lji­ča­vost, nesum­lji­vo jed­nos­tav­no pogreške.

Ilus­tra­ci­ja: Towfiqu bar­b­hu­iya, Uns­plash