Uskrsni i uskršnji
Oba su ova pridjeva dobro tvorena: uskrsni je nastao dodavanjem sufiksa ‑ni, a uskršnji dodavanjem sufiksa ‑nji, pri čemu je došlo do jednačenja po mjestu tvorbe te se glas s pretvorio u glas š. U tom kontekstu ne možemo reći da je jedan od njih „bolji”. No je li onda svejedno koji ćemo upotrijebiti?
Stariji su normativni priručnici izjednačivali ove pridjeve (primjerice Hrvatski jezični savjetnik iz 1999.), no u novije se vrijeme prednost češće daje pridjevu uskrsni. Uglavnom se govori da je sufiks ‑ni mnogo plodniji pri tvorbi pridjeva od sufiksa ‑nji, što uistinu jest tako, ali oblik uskršnji ipak nije potpuno usamljen jer postoje primjerice i pridjevi godišnji, današnji, jutarnji, jutrošnji, krajnji, ljetošnji, maločašnji, noćašnji, subotnji, večerašnji, večernji… Norma zaključuje da je pridjev uskrsni uobičajeniji (jer se tvori na uobičajen način), dok je uskršnji stilski obilježen.
Naravno, problem je u tome što je odrednica „stilski obilježen” iznimno neprecizna, a to se dobro vidi baš na ovim pridjevima. Naime ne može se negirati da smo zemlja s velikim postotkom kršćanskih vjernika. Budući da je Uskrs kršćanima najvažniji blagdan, nameće se pitanje kako odrediti stilsku obilježenost pridjeva koji se odnosi na njega. Nije li u tom svjetlu potpuno u redu nekomu poželjeti sretne uskršnje blagdane? Norma nažalost o tome ne govori.
Oba ova pridjeva supostoje već dugo i teško da će skoro jedan potisnuti drugi. Zavirimo li u hrvatske jezične korpuse, koji se uglavnom sastoje od lektoriranih tekstova, primijetit ćemo da je pridjev uskrsni češći (dakle kao što norma danas i nalaže), no pokušamo li pretražiti internet (pri čemu se mogu specificirati kriteriji prema jeziku i zemljopisnom području), vidjet ćemo da su oba pridjeva podjednako česta u uporabi − dakle govornici u živoj upotrebi ne slijede normativne preporuke. Norma smeće s uma da govornici oblike s glasovnom promjenom nerijetko doživljavaju kao „starije”, „bolje”, a time i „hrvatskije”, stoga govornici neće prestati upotrebljavati oblik uskršnji. Na kraju krajeva, zašto i bi?
Hrvatska norma nosi teško breme stava da u standardnom jeziku dvostrukosti nisu dobre. S te strane gledajući možemo reći da bi nam svima bilo lakše da postoji samo jedan pridjevni oblik, no činjenica je da postoje dva i da su oba tvorbeno dobra, u upotrebi podjednako česta te da neće tako skoro jedan potisnuti drugi. Ima li smisla u tom kontekstu prednost davati jednom obliku, a marginalizirati drugi?
Da zaključimo: želite li biti sigurni da vas nitko neće moći prozvati, upotrijebite oblik uskrsni, no ako vam je draži oblik uskršnji, uvijek se možete pozvati primjerice na Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je ove pridjeve u navedenome jezičnom savjetniku izjednačio.
Ilustracija: Jan Kameníček, Wikipedija