Postumno ili posthumno

Ova su dva pri­loga, kao i odgo­va­ra­jući im pri­djevi, nas­tali prema latin­skom pri­djevu pos­tu­mus, u izvor­nom zna­če­nju „koji je pos­ljed­nji rođen”, a potom „koji je rođen nakon očeve smrti”.

S vre­me­nom se ovaj pri­djev pogrešno pro­tu­ma­čio i zapravo puč­kom eti­mo­lo­gi­jom doveo u vezu sa zem­ljom, odnosno poko­pom (post humus, to jest post huma­ti­onem). Tako su se počeli upo­treb­lja­vati (i) oblici pos­t­hu­man i pos­t­humno. Ovakva se praksa može pra­titi u proš­lost čak do Izi­dora Sevilj­skog (556. − 636.), a možda je i sta­rija. I kad pogle­damo s te strane, europ­ski jezici zapravo imaju pri­lično dugu tra­di­ciju pisa­nja ovih oblika sa slo­vom h. Što­više, tek se u novije vri­jeme inten­ziv­nije upo­zo­rava na to da je riječ o pogrešci.

Naravno da je naj­teže odlu­čiti što uči­niti. S jedne se strane „pogre­šan” oblik upo­treb­lja­vao niz godina, čak sto­ljeća, i u većini jezika ima veću tra­di­ciju od „pra­vil­noga”. A opet, te se riječi dovoljno rijetko upo­treb­lja­vaju da se pri­lično lako mogu zami­je­niti. Svaki to jezik rje­šava na svoj način.

U hrvat­skome sva tri pra­vo­pisa donose isklju­čivo oblik pos­tumno, rječ­nici češće donose oblik bez h ili donose oba, dok samo Hrvat­ski jezični savjet­nik iz 1999. pre­po­ru­čuje oblik pos­t­humno.

Vidimo da jezična lite­ra­tura pred­nost daje „pra­vil­nim” obli­cima, onima bez h, to jest obli­cima pos­tu­man i pos­tumno. No ako se ipak ne možete odlu­čiti, uvi­jek možete upo­tri­je­biti naše riječi pos­mrtno i pos­mr­tan.

Scroll To Top