Dino, Dine ili Dino, Dina

Kao što se iz nas­lova vidi, pisat ćemo o sklo­nidbi dvos­lož­nih muških imena koja zavr­ša­vaju na -o, to jest o ime­nima tipa Bruno, Dino, Vlaho...

Za raz­liku od dvos­lož­nih muških imena tipa Janko, Darko, Marko (to jest imena koja imaju suglas­ničku sku­pinu koja zavr­šava gla­som k i koja se uvi­jek skla­njaju prema a‑sklonidbi: Janka, Darka, Marka), imena tipa Bruno, Dino, Vlaho mogu se skla­njati prema dvjema sklo­nid­bama: a‑sklonidbi (dakle u geni­tivu zavr­ša­vaju na aBruna, Dina, Vlaha) i e‑sklonidbi (u geni­tivu zavr­ša­vaju gla­som eBrune, Dine, Vlahe).

Dino

Nor­ma­tivna je lite­ra­tura ova imena obi­ča­vala svr­sta­vati u e‑sklonidbu (Brune, Dine, Vlahe), dok bi se oblici a‑sklonidbe (Bruna, Dina, Vlaha) spo­mi­njali tek kat­kad, i to kao regi­ona­lizmi. I uis­tinu, e‑sklonidba jest češća i pot­vr­đena je u mno­gim govo­rima, ponaj­prije kon­ti­nen­tal­nima. No s druge strane pos­toje i govori, ponaj­prije pri­mor­ski, u kojima su pot­vr­đeni oblici prema a‑sklonidbi (Bruna, Dina, Vlaha). Naravno, podjela na pri­mor­ske i kon­ti­nen­talne govore vrlo je nepre­cizna, ali je jed­nako toliko i prak­tična, dakle vrlo, pa će nam ovom pri­li­kom poslužiti.

Za raz­liku od općih ime­nica, vlas­tita su imena, a pose­bice vlas­tita imena ljudi, bitan čim­be­nik iden­ti­teta poje­dinca. Zbog toga ona nisu samo jezične, nego i izva­nje­zične činje­nice (njima se ističe mjesna, narodna, kul­turna i druge pri­pad­nosti). U tom se smislu obi­lježja imena zapravo ne mogu u pot­pu­nosti jezično pro­pi­sati. Norma dakle ne može strogo odre­diti kako bi se neko ime tre­balo izgo­va­rati, zapi­si­vati ili sklanjati.

To kon­kretno znači da svatko ima pravo skla­njati svoje ime onako kako je to u nje­go­voj sre­dini uobi­ča­jeno. No kada pos­toji dvojba, to jest kada nismo sigurni kako se nečije ime skla­nja, pred­nost bi se tre­bala dati „uobi­ča­je­ni­joj” e‑sklonidbi. Tako ćemo govo­riti o glazbi pokoj­noga split­skog pje­vača Dina Dvor­nika, ali o pje­smama bosan­sko­her­ce­go­vač­koga glaz­be­nika Dine Mer­lina, dok ćemo za ime mla­dog pje­vača iz Požege pret­pos­ta­viti da se skla­nja prema „uobi­ča­je­ni­joj” e‑sklonidbi i govo­rit ćemo o glazbi Dine Jelušića.

Scroll To Top