Molba ili zamolba

Molba ili zamolba

Iako se riječ zamolba nevje­ro­jatno pro­ši­rila pos­ljed­njih dvaju-triju deset­ljeća, jezi­kos­lovci pred­nost daju ime­nici molba. Ona je naime u hrvat­skome jeziku pri­sutna još od sred­njega vijeka. Zabi­lje­žena je i u sta­rim rječ­ni­cima i u dje­lima sta­rih pisaca (Đur­đe­vića, Gun­du­lića, Hek­to­ro­vića, Kani­žlića, Vite­zo­vića…). Zamolba se spo­ra­dično jav­lja tek kra­jem 19. sto­ljeća, pri­mje­rice u dje­lima Vjen­ces­lava Novaka i Slavka Kolara, ali je sve do kraja 20. sto­ljeća, kada doživ­ljava eks­pan­ziju, vrlo rijetka u upo­trebi. Nje­zino šire­nje naža­lost nije bilo moti­vi­rano jezič­nom potre­bom, nego, možda je grubo reći, poli­ti­kant­skim razlozima.

Ime­nica molba i s tvor­bene strane ima pred­nost jer se ime­nice češće tvore od nes­vr­še­nih gla­gola. Kada ime­nicu tvo­rimo prema gla­go­lima moliti (koji je nes­vr­šen) i zamo­liti (koji je svr­šen), oda­brat ćemo prvi: moliti > molba. Tek ako tvo­rena riječ već ima zna­če­nje, tvo­rit ćemo riječ od svr­še­noga gla­gola. Tako prema gla­go­lima bra­niti i zabra­niti imamo ime­nicu zabrana jer brana znači nešto drugo, prema buniti se i zabu­niti se imamo zabunu jer buna ima drugo zna­če­nje, od krpati i zakr­pati imamo zakrpu jer krpa već ima svoje značenje...

Budući da govor­nici u svo­joj svi­jesti nemaju jasno defi­ni­ranu raz­liku u zna­če­nju između riječi molba i zamolba, pred­nost treba dati jed­noj od njih, i to onoj koja je pra­vilno tvo­rena i koja ima mno­gos­truko dužu tra­di­ciju u hrvat­skome jeziku – ime­nici molba.

Ilus­tra­cija: Liz West, Flickr

Scroll To Top