Dino, Dine ili Dino, Dina
Za razliku od dvosložnih muških imena tipa Janko, Darko, Marko (to jest imena koja imaju suglasničku skupinu koja završava glasom k i koja se uvijek sklanjaju prema a‑sklonidbi: Janka, Darka, Marka), imena tipa Bruno, Dino, Vlaho mogu se sklanjati prema dvjema sklonidbama: a‑sklonidbi (dakle u genitivu završavaju na a − Bruna, Dina, Vlaha) i e‑sklonidbi (u genitivu završavaju glasom e − Brune, Dine, Vlahe).
A‑SKLONIDBA |
E‑SKLONIDBA |
|
N |
Dino |
Dino |
G |
Dina |
Dine |
D |
Dinu |
Dini |
A |
Dina |
Dinu |
V |
Dino |
Dino |
L |
Dinu |
Dini |
I |
Dinom |
Dinom |
Normativna je literatura ova imena običavala svrstavati u e‑sklonidbu (Brune, Dine, Vlahe), dok bi se oblici a‑sklonidbe (Bruna, Dina, Vlaha) spominjali tek katkad, i to kao regionalizmi. I uistinu, e‑sklonidba jest češća i potvrđena je u mnogim govorima, ponajprije kontinentalnima. No s druge strane postoje i govori, ponajprije primorski, u kojima su potvrđeni oblici prema a‑sklonidbi (Bruna, Dina, Vlaha). Naravno, podjela na primorske i kontinentalne govore vrlo je neprecizna, ali je i vrlo praktična i može nam pružiti određenu pomoć kada nismo sigurni kako sklanjati nečije ime.
Za razliku od općih imenica, vlastita su imena, a posebice vlastita imena ljudi, bitan čimbenik identiteta pojedinca. Zbog toga ona nisu samo jezične, nego i izvanjezične činjenice (njima se ističe mjesna, narodna, kulturna i druge pripadnosti). U tom se smislu obilježja imena zapravo ne mogu u potpunosti jezično propisati. Norma dakle ne može strogo odrediti kako bi se neko ime trebalo izgovarati, zapisivati ili sklanjati. To konkretno znači da svatko ima pravo sklanjati svoje ime onako kako je to u njegovoj sredini uobičajeno. No kada postoji dvojba, to jest kada nismo sigurni kako se nečije ime sklanja, prednost bi se trebala dati „uobičajenijoj” e‑sklonidbi.
Ilustracija: Mohamed Hassan, Pixabay