Dječiji ili dječji

Stva­ra­nje pri­dje­va od ime­ni­ca sufik­som ‑iji danas više nije uobi­ča­je­no u hrvat­sko­me stan­dard­nom jezi­ku. Taj je sufiks sla­bo plo­dan, a pri­dje­vi koje tvo­ri ima­ju isto zna­če­nje kao i pri­dje­vi tvo­re­ni plod­ni­jim sufik­som ‑ji (dje­či­ji i dje­čji, koko­ši­ji i koko­šji, mači­ji i mačji, ovči­ji i ovčji, pači­ji i pačji, vra­ži­ji i vraž­ji, vuči­ji i vučji, zeči­ji i zečji...).

S obzi­rom na to da su pri­dje­vi tvo­re­ni sufik­si­ma ‑iji i ‑ji zna­čenj­ski jed­na­ki, pred­nost valja dati obli­ci­ma čija je tvor­ba uobi­ča­je­ni­ja, a koji su ujed­no znat­no češ­ći u upo­tre­bi. To zna­či da valja upo­tri­je­bi­ti obli­ke: bož­ji (i Bož­ji), dje­čji, koko­šji, mačji, ovčji, pačji, vraž­ji, vučji, zečji…

Obli­ci sa sufik­som ‑iji danas se sma­tra­ju arhaičnima.

Ilus­tra­ci­ja: Robert Col­lins, Uns­plash