Kurikulum i kurikul

Dvoj­ba koju od ovih rije­či upo­tri­je­bi­ti svo­je­dob­no je iza­zva­la dos­ta pozor­nos­ti, čak i odre­đe­ne suko­be. Sre­ćom, nema mjes­ta suko­bi­ma, nego raz­miš­lja­nju i dogovoru.

S nor­ma­tiv­ne je stra­ne ovaj slu­čaj mogao biti pri­lič­no jed­nos­ta­van. Riječ cur­ri­cu­lum latin­ska je riječ koja zna­či „tijek”. Iako je u peda­go­gi­ju (i srod­ne zna­nos­ti) sti­gla iz engle­skog jezi­ka, u hrvat­sko­me stan­dard­nom jezi­ku pred­nost se daje izrav­nom pre­uzi­ma­nju iz latin­skog jezi­ka, a ne iz jezi­ka posred­ni­ka (pri­mje­ri­ce ne kaže­mo aktu­elan pre­ma fran­cu­sko­me ili nje­mač­ko­me, nego aktu­alan pre­ma latin­sko­me; ne kaže­mo ten­den­ca pre­ma nje­mač­ko­me, nego ten­den­ci­ja pre­ma latin­sko­me...). Kad posu­đu­je­mo latin­ske rije­či na ‑um, odba­cu­je­mo nave­de­ni nas­ta­vak. Tako govo­ri­mo frag­ment (a ne frag­men­tum), kole­gij (a ne kole­gi­jum), metal (a ne meta­lum), pro­to­kol (a ne pro­to­ko­lum), sol­s­ti­cij (a ne sol­s­ti­ci­jum)… Dak­le ova bi ime­ni­ca u hrvat­sko­me stan­dard­nom jezi­ku tre­ba­la gla­si­ti kuri­kul. Od nje se tvo­ri pri­djev kuri­kul­ni ili kuri­kul­ski, koji bi tre­ba­li ima­ti pred­nost pred obli­ci­ma kuri­ku­lum­ski i kuri­ku­lar­ni.

Una­toč nave­de­nom pra­vi­lu poje­di­ne su rije­či u naš jezik ušle tek dje­lo­mič­no pri­la­go­đe­ne, pri­mje­ri­ce opi­jum, impre­sum, prak­ti­kum ili kuru­ku­lum. Iako je posri­je­di vrlo malen broj tak­vih ime­ni­ca, oči­to je da oblik kuri­ku­lum nije slu­čaj bez pre­se­da­na. No važ­no je istak­nu­ti dvi­je zabri­nja­va­ju­će činje­ni­ce veza­ne baš uz ovu riječ. Prvo, ona se vrlo rano u hrvat­ski jezik poče­la uvo­di­ti i pra­vil­no, kao kuri­kul (pri­mje­ri­ce u rado­vi­ma jezi­kos­lo­va­ca i meto­di­ča­ra Stjep­ka Teža­ka i Dra­gu­ti­na Rosan­di­ća), no una­toč tomu pro­ši­rio se i nepri­la­go­đe­ni oblik. Dru­go, nepri­la­go­đe­ni se oblik usta­lio u zna­nos­ti, u zna­nos­ti koja je rela­tiv­no bli­ska jezi­kos­lov­lju, i to una­toč tomu što se počeo i pra­vil­no pre­uzi­ma­ti. Mogli bismo reći da kuri­ku­lum i nije pra­vi pro­blem, on je tek simp­tom dale­ko većih pro­ble­ma u znans­tve­noj i obra­zov­noj zajednici.

No nas­ta­vi­mo s rije­či­ma. Sva­ka­ko tre­ba spo­me­nu­ti i doma­će pri­jed­lo­ge za zamje­nu ovog lati­niz­ma − uput­nik ili nas­tav­ni uput­nik. I ovi bi izra­zi možda mogli zaži­vje­ti, tim više što je i sam pojam kurikul(um), to jest nje­gov sadr­žaj, još nedo­volj­no iskris­ta­li­zi­ran, no mora­lo bi doći do šire­ga kon­sen­zu­sa da bi ovi pri­jed­lo­zi prevladali.

I da se vra­ti­mo na poče­tak: nema potre­be za sukob­lja­va­njem, nego za raz­miš­lja­njem i tra­že­njem odgo­vo­ra na naj­važ­ni­ja pita­nja: Što sad uči­ni­ti? i Pos­to­ji li volja da se išta uči­ni? Budu­ći da se ova riječ upo­treb­lja­va u obra­zo­va­nju, držav­ne ins­ti­tu­ci­je ima­ju veli­ku moć usmje­ri­ti, ako ne i odre­di­ti koja će od ovih ina­či­ca u konač­ni­ci biti prihvaćena.

Ilus­tra­ci­ja: Mic­hal Jar­mo­luk, Pixa­bay