Postumno ili posthumno
Ova su dva priloga, kao i odgovarajući im pridjevi, nastali prema latinskom pridjevu postumus, u izvornom značenju „koji je posljednji rođen”, a potom „koji je rođen nakon očeve smrti”.
S vremenom se ovaj pridjev pogrešno protumačio i zapravo pučkom etimologijom doveo u vezu sa zemljom, odnosno pokopom (post humus, to jest post humationem). Tako su se počeli upotrebljavati (i) oblici posthuman i posthumno. Ovakva se praksa može pratiti u prošlost čak do Izidora Seviljskog (556. − 636.), a možda je i starija. I kad pogledamo s te strane, europski jezici zapravo imaju prilično dugu tradiciju pisanja ovih oblika sa slovom h. Štoviše, tek se u novije vrijeme intenzivnije upozorava na to da je riječ o pogrešci.
Naravno da je najteže odlučiti što učiniti. S jedne se strane „pogrešan” oblik upotrebljavao niz godina, čak stoljeća, i u većini jezika ima veću tradiciju od „pravilnoga”. A opet, te se riječi dovoljno rijetko upotrebljavaju da se prilično lako mogu zamijeniti. Svaki to jezik rješava na svoj način.
U hrvatskome sva tri pravopisa donose isključivo oblik postumno, rječnici češće donose oblik bez h ili donose oba, dok samo Hrvatski jezični savjetnik iz 1999. preporučuje oblik posthumno.
Vidimo da jezična literatura prednost daje „pravilnim” oblicima, onima bez h, to jest oblicima postuman i postumno. No ako se ipak ne možete odlučiti, uvijek možete upotrijebiti naše riječi posmrtno i posmrtan.