Sporazumijevaju li se životinje poput ljudi?
Mi ljudi uglavnom smatramo da je naš način komunikacije potpuno jedinstven. Da, priznajemo da i životinje komuniciraju, otvoreniji među nama to će priznavati i biljkama, no općenito smo uvjereni da je način na koji mi komuniciramo svojstven samo nama. To je ono što nas nesumnjivo razlikuje od životinja.
No čini se da se u posljednje vrijeme i ta razlika dovodi u pitanje. Doktor Con Slobodchikoff sa Sveučilišta u Sjevernoj Arizoni došao je do nevjerojatnih otkrića proučavajući komunikaciju prerijskih pasa. Upotrebom spektografa, kamera i drugih uređaja analizirao je njihove zvukove upozorenja, iz čega je zaključio da ove životinje imaju razvijen komunikacijski sustav za koji bismo čak mogli reći da se sastoji od imenica, pridjeva, glagola i priloga.
Tako primjerice jedna jedinka može upozoriti ostale na niz predatora koji se mogu približavati (čovjeka, sokola, kojota, psa…), a može opisati i način njihova kretanja. Štoviše, prerijski psi mogu identificirati pojedine jedinke neke vrste i priopćiti drugima koja se točno jedinka približava, primjerice onaj kojot koji obično prođe ravno kroz koloniju prerijskih pasa, a onda odjednom navali na onoga koji se zatekne predaleko od ulaza u jazbinu ili onaj kojot koji strpljivo leži pokraj izlaza iz jazbine i čeka da se ručak sam pojavi. Ako se približava čovjek, mogu reći je li to onaj koji je jednom nosio pušku, a razlikuju i boju odjeće koju ima na sebi, štoviše, mogu priopćiti koju i o njegovoj veličini i obliku, to jest o debljini. (Drugim riječima, kad ste u blizini prerijskih pasa, ne možete biti sigurni jesu li vas upravo nazvali debelim.) Tijekom eksperimenta jedna je osoba prolazila kroz koloniju prerijskih pasa u više navrata, svaki put noseći majicu druge boje. Opis upozorenja prerijskih pasa bio je identičan u segmentima koji su se odnosili na veličinu i oblik opasnosti, ali se mijenjao segment koji se odnosio na boju.
Zanimljivo je bilo promatrati i reakcije drugih prerijskih pasa na upozorenja. Ako je dojava govorila da, primjerice, sokol ponire, svi su prerijski psi pojurili sakriti se u svoje jazbine. Ako se upozoravalo na sokola koji kruži visoko na nebu, prerijski su se psi umirili, uspravili se i bili u stanju pripravnosti čekajući što će se dogoditi. Kada je poziv upozoravao na čovjeka, prerijski su psi bježali u svoje jazbine bez obzira na brzinu kojom se čovjek približavao. Doduše, ovo više govori o nama ljudima nego o prerijskim psima.
Slobodchikoff je dokazao još jednu važnu činjenicu: prerijski se psi ne rađaju sa znanjem ovih upozorenja. Moraju ih naučiti. Njegova se tvrdnja temelji na činjenici da različite kolonije prerijskih pasa imaju različite „dijalekte”. Budući da su s genske strane ove životinje gotovo identične, razlike u genima ne mogu objasniti razliku u komunikaciji, što znači da se specifični sustavi komunikacije stvaraju unutar individualnih kolonija i potom prenose s generacije na generaciju.
No je li ovo „stvaran” jezik? Neki će još dugo govoriti da nije, no njihovi glasovi postaju sve tiši i tiši. Definicije jezika razlikuju se od lingvista do lingvista, no svi se slažu da jezik mora imati značenje, mogućnost produktivnosti (pomoću istih riječi moguće je stvoriti nova značenja) i mogućnost pomaka u vremenu i prostoru (jezik omogućuje razgovor o onome što nije prisutno u trenutku komuniciranja). Prerijski se psi služe svojim jezikom koji označuje stvari i pojave iz svijeta koji ih okružuje, kojim jedni druge upozoravaju na opasnosti koje ih mogu zadesiti, a i prisjećaju se prošlih iskustava. Mi bismo rekli da bi to mogao biti... jezik.
Ilustracija: Petr Ganaj, Pexels