Sporazumijevaju li se životinje poput ljudi?
Mi ljudi uglavnom smatramo da je naš način komunikacije potpuno jedinstven. Da, priznajemo da i životinje komuniciraju, otvoreniji među nama to će priznavati i biljkama, no općenito smo uvjereni da je način na koji mi komuniciramo svojstven samo nama. To je ono što nas nesumnjivo razlikuje od životinja.
No čini se da se u posljednje vrijeme i ta razlika dovodi u pitanje. Doktor Con Slobodchikoff sa Sveučilišta u Sjevernoj Arizoni došao je do nevjerojatnih otkrića proučavajući komunikaciju prerijskih pasa. Upotrebom spektografa, kamera i drugih uređaja analizirao je njihove zvukove upozorenja, iz čega je zaključio da ove životinje imaju razvijen komunikacijski sustav za koji bismo čak mogli reći da se sastoji od imenica, pridjeva i glagola.
Tako jedna jedinka može upozoriti ostale na čitav niz predatora koji se mogu približavati (čovjeka, sokola, kojota, psa…), a mogu opisati i način njihova kretanja. Štoviše, mogu identificirati pojedine jedinke neke vrste i priopćiti drugima koja se točno jedinka približava, primjerice onaj kojot koji obično prođe ravno kroz koloniju prerijskih pasa, a onda odjednom navali na onoga koji se zatekne predaleko od ulaza u jazbinu ili onaj kojot koji strpljivo leži pokraj izlaza iz jazbine i čeka da se ručak sam pojavi. Ako se približava čovjek, mogu reći je li to onaj koji je jednom nosio pušku, a razlikuju i boju odjeće koju ima na sebi, štoviše, mogu priopćiti koju i o njegovoj veličini i obliku, to jest o debljini. (Drugim riječima, kad ste u blizini prerijskih pasa, ne možete biti sigurni jesu li vas upravo nazvali debelim.) Tijekom eksperimenta jedna je osoba prolazila kroz koloniju prerijskih pasa u više navrata, svaki put noseći majicu druge boje. Opis upozorenja prerijskih pasa bio je identičan u segmentima koji su se odnosili na veličinu i oblik opasnosti, ali se mijenjao segment koji se odnosio na boju.
Zanimljivo je bilo promatrati i reakcije drugih prerijskih pasa na upozorenja. Ako je dojava govorila da, na primjer, sokol ponire, svi su prerijski psi pojurili sakriti se u svoje jazbine. Ako se upozoravalo na sokola koji kruži visoko na nebu, prerijski su se psi umirili, uspravili se i bili u stanju pripravnosti čekajući što će se dogoditi. Kada je poziv upozoravao na čovjeka, prerijski su psi bježali u svoje jazbine bez obzira na brzinu kojom se čovjek približavao. Doduše, ovo više govori o nama ljudima nego o prerijskim psima.
Slobodchikoff je dokazao još jednu važnu činjenicu: prerijski se psi ne rađaju sa znanjem ovih upozorenja. Moraju ih naučiti. Njegova se tvrdnja temelji na činjenici da različite kolonije prerijskih pasa imaju različite „dijalekte”. Budući da su s genetske strane ove životinje gotovo identične, razlike u genima ne mogu objasniti razliku u komunikaciji, što znači da se specifični sustavi komunikacije stvaraju unutar individualnih kolonija i potom prenose s generacije na generaciju.
No je li ovo „stvaran” jezik? Neki će još dugo govoriti da nije, no njihovi glasovi postaju sve tiši i tiši. Definicije jezika razlikuju se od lingvista do lingvista, no svi se slažu da jezik mora imati značenje, mogućnost produktivnosti (pomoću istih riječi moguće je stvoriti nova značenja) i mogućnost pomaka u vremenu i prostoru (jezik omogućuje razgovor o onome što nije prisutno u trenutku razgovora). Prerijski se psi služe svojim jezikom koji označuje stvari i pojave iz svijeta koji ih okružuje, kojim jedni druge upozoravaju na opasnosti koje ih mogu zadesiti, a i prisjećaju se prošlih iskustava. Mi bismo rekli da bi to mogao biti... jezik.