Sućut ili saučešće

U hrvat­sko­me se stan­dard­nom jezi­ku pred­nost daje ime­ni­ci sućut. Ona je nas­ta­la pre­ma gla­go­lu ćutje­ti („osje­ća­ti”): su‑ + ćutje­ti, dak­le „suosje­ća­ti”.

Ime­ni­ca saučeš­će podri­je­tlom je iz ruskog jezi­ka (sa‑ + učes­tvo­va­ti), a u teme­lju joj je zna­če­nja zapra­vo sudje­lo­va­nje. Kako već ima­mo svo­je dobre ime­ni­ce (sućut i suosje­ća­nje), tre­ba im dati pred­nost pred zapra­vo nepo­treb­nim rusizmom.

Dak­le valja pripaziti:

Pri­mi­te moje saučeš­će. > Pri­mi­te moju sućut.

Iskre­no saučeš­će! > Iskre­na sućut!

izra­zi­ti saučeš­će > izra­zi­ti sućut.